„Po zakonu prirode, sljedeće stvari pripadaju čovječanstvu: vazduh, tekuća voda, more, kao i obala mora“ – Justinijanov zakonik
Živimo u vremenu kada je svijet postao „veliko selo“, gdje se aktivnosti, ili pak problemi jedne zemlje reflektuju na ostale zemlje, odnosno jednog subjekta u državi (društvu) na sve ostale. Postavlja se suštinsko i istorijsko pitanje, može li svijet da ekonomski napreduje, a da ne ugrozi opstanak planete, odnosno kako obezbijediti održivi razvoj?!
Koncep održivog razvoja je promovisala Svjetska komisija za životnu sredinu i razvoj definicijom: „Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“. Pred svima nama se postavlja pitanje, odnosno dilema, da li smo u mogućnosti to ostvariti u svakodnevnoj praksi, odnosno zadovoljiti svoje sadašnje potrebe i pri tome sačuvati ono što nam po zakonima prirode pripada: vazduh, tekuću vodu, more i morsku obalu.
Naravno, ne samo da jesmo, već i moramo, jer je to obaveza prema sadašnjim i budućim generacijama. To zahtijeva dobro osmišljen kolektivni pristup svim aktivnostima, kao i veliki stepen kako pojedinačne, tako i kolektivne odgovornosti . Sve je povezano i isprepleteno. Zato mora postojati sinergija prvo na nacionalnom nivou, pa na nivou regiona, te na globalnom nivou. Korišćenje nauke mora biti u službi progresa i očuvanja životne sredine, jer svako neodgovorno ponašanje prema zaštiti životne sredine direkno se odražava na sve nas, a posebno na buduće generacije. Najbolji primjer za to su klimatske promjene koje ugrožavaju egzistenciju planete Zemlje u sadašnjem obliku, odnosno čovječanstva. One su posljedica ubrzanog industrijskog razvoja dvadesetog veka koji se zasnivao na intenzivnoj eksploataciji neobnovljivih prirodnih resursa. Ovakav razvoj rezultirao je štetnim uticajem na životnu sredinu i globalne klimatske promjene.
Naime, dosadašnji ekonomski model većine država i kompanija podrazumijeva maksimalno korišćenje resursa naše planete kako bi se proizvelo što više proizvoda, od kojih najveći dio završava kao otpad. Takav model privređivanja je prepoznat kao linearni model ekonomije, u kojoj glavna paradigma glasi: uzmi – napravi/koristi – odloži. Sasvim je jasno da ovakav model nije održiv kako sa stanovišta zaštite životne sredine, tako i sa stanovišta ekonomske isplativosti. Pretjeranom eksplatacijom prirodnih resursa se ugrožava životna sredina. Isto tako se ugrožava i pretjeranim deponovanjem, pri čemu se gubi i vrijednost materijala sadržanih u otpadu, a samim tim i novac potreban za dalju proizvodnju. Dovoljno opominje i ukazuje da se nešto mora mijenjati i podatak da je u 2019. godini čovečanstvo koristilo ekvivalent od 1,7 planete da obezbijedi potrebne resurse i absorbuje otpad. Ako se ima u vidu da je planeti potrebno 1,7 godina da regeneriše ono što čovječanstvo iskoristi u jednoj godini jasno je u kolikom zaostatku, odnosno problemu, će biti planeta, a samim tim i svi mi, ako se tim tempom nastavi u narednim godinama.
Racionalni odgovor na jedno ovakvo stanje je uvođenje cirkularne ekonomije, odnosno zelene ekonomije, koja treba da uskladi narastajuće potrebe čovječanstva sa granicama koje naša planeta posjeduje. Definiciju Zelene ekonomije je dao UNEP (United Nations Environment Programme) i ona glasi: „Ekonomija čiji rezultati dovode do poboljšanja ljudskog blagostanja i socijalne jednakosti, dok značajno smanjuje rizike po životnu sredinu.“ Ova ekonomija se najprije zalaže za ograničeno korišćenje prirodnih resursa, smanjenje stvaranja otpada, kao i njegovu ponovnu upotrebu putem reciklaže. Na taj način dolazi do stvaranja novih proizvoda, kao i energije. Dakle, cirkularna ekonomija predstavlja nov pristup koji integriše ekonomiju i sistem upravljanja otpadom. Ona podrazumijeva kruženje materijala i njegovu ponovnu upotrebu, čime se istovremeno koristi i značajno manje energije i vode (u nekim slučajevima i preko 90%). Ovakav koncep sve više zaživljava kako u nacionalnim ekonomijama, tako i u proizvodnji vodećih svjetskih kompanija. Teži se ostvarenju ciklusa „proizvod-otpad-proizvod“, odnosno konceptu „nula odsto otpada”.
Nažalost, prelazak sa linearne na cirkularnu, odnosno zelenu ekonomiju je veoma složen i odgovoran proces. Zahtijeva, prije svega, promjene u načinu života i razmišljanja.
(Autor je savjetnik u JP „Regionalni vodovod Crnogorskog primorja“)
