Zašto volim ovu knjigu, naizgled tanušnu, svega stotinak staranica, no veliku i slojevitu, poučnu, naslonjenu na fakta i primjere iz života dva grada, krajnja na našoj crnogorskoj obali – Bara i Ulcinja, gradova koje mjeri milenijumsko trajanje. U arealu koji oni danas zahvataju, ocrtavaju se tragovi praistorije, govor drevnih stanovnika. Njihovi urbani počeci datiraju od VII vijeka prije nove ere, kada kreće grčka kolonizacija ovih obala, koje tada nastanjivahu Iliri. Ulcinjski bedemi potiču iz tog vremena, neki tvrde i ranije, iz vremena Troje. Brodel bi rekao: na Mediteranu je sve moguće.
Zbog čega je važna ova knjiga?
Prije svega, zbog toga što u slojevima koje su ostavili njihovi žitelji: Iliri, Grci, Albanci, Sloveni, Osmanlije… Canka čita tragove, sklapa svojevrsnu civilizacijsku mapu. Izvlači raznolikosti, ukazuje na sličnosti, izvodi zaključke, koji mogu biti od koristi današnjim žiteljima, u čijem je kodu profilisan osjećaj za raznovrsnost, kopče koje vežu razlike, međusobno poštovanje, razumijevanje, toleranciju.
Sve to i danas živi u čovjeku ovog podneblja, koji je naslijedio ono što su baštinili njegovi preci, a što se u njemu produžava. Ne treba zaboraviti da u nama žive svi naši prethodnici. U nama pulsira živa tradicija, i onda kada je nijesmo svjesni, ona upravlja nama, određuje u mnogo čemu.
Pravoslavni, muslimani – Bošnjaci, katolici, ne uspostavljaju odnose nacionalnim i religijskim određenjem, već ih mjere ljudskim mjerama. Te mjere su temeljne vrijednost. Autor navodi divne primjere kako su kroz istoriju, pravoslavni pomagali muslamanima i katolicima u gradnji hramova, i obrnuto, kako su davali zemljište za to, kako su crkve sa dva oltara, činile čovjeka jedinim, dajući mogućnost da se svako moli svome bogu, poštujući molitve kao nešto najličnije.
Riječ je o rijetkoj knjizi primjera i fakata, koji su kroz istoriju stvarili pravila suživota. Bogat sam ako u drugom prepoznajem svoje, ako svoje dajem drugome. Onda smo obostrano bogati. To je duh knjige, suštinska poruka.
Rukovodeći se tim i takvim, nepisanim kodeksom, ljudi tog područja, nijesu zastranjivali, u radikalnom smislu. Gotovo da nema onih koji su to iskazali u posljednjim ratovima i sukobima koji su potresali ostale prostore. Dok je plamen mržnje i oružja proždirao ljude, ovdje je vladao mir, tolerancija i razumijevanje.
Vladali su ljudi.
Vlasti i politike se mijenjaju, ljudsko opstaje u čovjeku. Znali su to uvijek, znaju i dana, Barani i Ulcinjani.
Canka se bavi temeljnim vrijednostima, istorijskim činjenicama, u brodelovskom smislu. Zbog toga je ova knjiga meni draga. O njoj sam već pisao i objavio jedan tekst. Pišem o knjigama koje zavolim, koje me probude i rasane, rasvijeste i prosvijetle. Ova to jeste učinila, nakon drugog, uočio dodatne vrijednosti, koje nijesam uočio prilikom prvog čitanja. Pa sam naknadno napisao tekst, napisao koji večeras prezentujem, s nijansama koje sam osjetio.
Kako brodelovska knjiga – pitaćete se? Ko je Brodel? Ukratko: veliki francuski istoričar, koji u njemačkom logoru, u toku Drugog svjetskog rata, u nemogućim uslovima, bez priručne literature, prvo u Majncu, pa u Libeku, piše knjigu od 1000 strana Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II. Piše u školskim sveskama, bez literature (kasnije će napisati: imao sam mamutsko pamćenje!), sveske šalje prijatelju Lisijanu Fevru, drugom velikom pripadniku škole ANALI, da bi na kraju, kada je izašao iz ratnog zarobljeništva, rukopis upotpunio činjenicama u fusnotama, prikazujući Mediteran u svom totalitetu, kao niko prije njega.
Svjetski je postao poznat i on i njegovo djelo.
Nije slučajan ovaj mali diskurs. U kontekstu je onoga što večeras činimo, promovišući neobičnu knjigu, pisanu u duhu i na načini, kako su pisali: Anri Ber, Lisijan Fevr, Mark Blok i Fernan Brodel. Zagovornici totalne istorije: osim konkretnih događaja, po njima, istoriju čini sve: ekonomija, brojke, ostaci zida, vlat trave u pločniku, meteorloški izvještaj, kultovi, molitve, značajni i na izgled beznačajni… Život u stalnom kretanju. Istorija u kojoj je sve važno, svaki detalj i činjenica bacaju svijetlo na drugi detalj i činjenicu. Okean u neprestanom talasanju, simfonija koja sabira sve zvuke, ali i odjeke… Istorija u kojoj sve ima značaj i mjesto. Nema nevažnog. Dio istorije je i ovo što večeras mi činimo.
Knjiga, o dva grada, ogledalo u kome se preslikavaju vjekovi.
Canka se bavi istorijom Bara i Ulcinja, društvenim životom, klimom i poljoprivredom, folklorom, maslinom, legendama, pričama, konkretnim podacima. Bavi se bunarima na Krajini, prikazujući ih slikom, tim neobičnim grozdom od kamena, na kojima su bivši stanovnici gasili žeđ, i onim iz 1001. zvani bunar kneza Vladimira… bavi se sakralnim građevinama, crkvama, džamijama, katedralama, nošnjom, jezičkom polifonijom. Prostor u kome se govori albanskim, crnogorskim, srpskim, starodalmatinskim… Tu svako svakoga razumije. Otvorena komunikacija. Divan primjer slobodnog razmišljanja i ponašanja.
I jedan karakterističan podatak; u Mrkojevićima, tom po mnogo čemu karakterisičnom mjestu i ljudima koji ga nastanjuju, za svaki posao koji rade, žitelji imaju poseban pozdrav! Za kosidbu, oranje, sijanje… Detalj koji govori o mjestu i ljudima.
Canka se bavi Svačom ili Šasom, gradom čije ruševine – konture lebde i danas nad Šaskim jezerom. I onim rijetkim i posebnim civilizacijskim znakom u ulcinjskom Starom gradu, crkvom sv. Marije, sagrađenom 1510. godine, uz koju je dograđena džamija.
Dva neobična hrama, sljubljena u jedan, jedinstven.
Očaran je Bindom, tako Iliri nazivahu boga voda i izvora, čita znake uklesane na kamenu, kao onaj znak zmije na zidu u Ulcinjskoj maslinadi. Detaljno se bavi svetim Vladimirom, čiji kult živi u narodnoj meomoriji. Taj kult je malo potamnjen u ovom vremenu. No, sveci imaju oreole, koje ne mogu potrti ljudi. U vremenima tame, oni tek svijetle. Ta se svjetlost ne da pomračiti.
Poglavlje je posvećeno tom svecu i njegovom kultu, koji živi među narodima Balkana.
I Bogorodicom ratačkom, svetilištem i skriptorijum u kojem su izgovarane molitve i pisane i prepisivane knjige. Svojevsrsno hodočasničko mjesto nekada i danas, jednako.
Po tvrdnjama nekih u tom manastiru je pisan Ljetopis popa Dukljanina. A kolike bi tame bilo u nama i u našem pamćenju da nema te knjige, koja nas i pritvrđuje i potvrđuje.
Mjesto u knjizi i neizbježni Alkum Šabetaj Cvij, koji j početkom 1673. došao u ulcinjski Stari grad. Neobična ličnost, reformator Talmuda, samozvani kralj Jevreja, rabin koji je svojom naukom i proročanstvima zagrijao jevrejske mase širom svijeta, obećavajući da će ih vratiti u obećanu zemlju… Molio se u Balšića kuli, gdje je uklesao dvije Davidove zvijezde.
Zasluženo mjesto u knjizi nalazi mudrac, mistik i pjesnik, posljednji sufija na ovim prostorima, Šejh Tahir Kanaqi (Kanaći), koji je napisao; „Sve vjere na ovom svijetu su kao cvijeće iz jednog ružičnjaka. Svaka religija je svijetlo u mraku neznanja i svaka na svoj način pomaže, bilo koje boje da je“. A njegov prijatelj, katolički svećenik, don Frano Markić, savremenik, govorio je: „Šejh Tahir nije umro. On živi, živjeće i njegova djela se nikada neće zaboraviti.“ Na prostoru Krajine i ovim prostorima, Šejh Tahir je u zemaljskim obličjima hodio od 1908. do 1985. No, duhovno, on je tu, nije odlazio. Pjesma koju Canka navodi odzvanja danas i ove noći u nama.
Život ima samo mijene,
Ne, sigurno, nikad se neće završiti,
Nema početka niti ima kraja,
Bijaše i jeste, pa će i biti.
Duh sv. Vladimira, Šejha Tahira i Frana Markića, živi u stanovnicima Olcinijuma i Antivarija, kako današnji Bar i Ulcinj, zvahu u drevnim vremenima. A gradovi su kao ljudi, i ljudi kao gradovi, reče grčki mudrac. Na prostorima Krajine, Bara i Ulcinja, postojalo je nekoliko derviških redova koji su, kako kaže autor, „uvijek pokazivali visoku toleranciju, zaustavljali podjele u narodu i doprinosili učvršćivanju njegovog jedinstva“, a to su, sadije, rufaije i bektašije. O ovim posljednjim, kojima su pripadali njegovi preci, Zuvdija Hodžić je napisao sjajnu knjigu Svi moji.
Ne mogu a da se ne sjetim: kada sam prije mnogo godina, počeo da se zanimam starim civilizacijama na prostoru Crne Gore, pričao sam to jednom prijatelju, koji me pitao: Jesi li vidio Bar i Ulcinj i njhovo zaleđe? Rekao sam: ne, iako sam bio, u prolazu, u oba grada. A on zastade, pa mi reče: Onda nijesi vidio mitsku Crnu Goru. Nakon ovih riječi, otišao sam u te fascinatne predjele, u kojima živi vječna Crna Gora i ono njeno Kraljevstvo otprva. Pulsirajući neuništivom snagom i beskrajnom nadom. Cankina knjiga se, poput feniksa, vinula iz tih predjela, koji su joj dali krila. Profilišući duh ljudi i gradova, čiji su korijeni duboki kao one masline na Mirovici i onaj hrast u Kručama.
Tih, sada davnjih godina, ne mogu da i to ne pomenem, kako sam sa dr Savom Markovićem, Baraninom, Cankinim i mojim prijatelejm, najboljim znalcem srednjevjekovnog latiniteta na južnim jadranskim obalama, autorom kapitalnih knjiga, tražio Prapratnu, rezidencijalni centar dukljanskih kraljeva, od koje nije ostalo ni kamena. Nijesmo je pronašli, kao ni mnogi prije nas. A nijesmo je mnogo ni tražili. Možda je Canka nađe. U daljim traganjima, na našem zajedničkom putu. A bez zajedničkog puta nema napretka.
Iako sam dosta znao, mnogo sam iz ove knjige naučio. Pomogla mi je da uspostavim vertikale, sintezu, što je njena posebna dimenzija. Sinteza života i suživota. Uhvaćena posebnim čulom, proflisan je duh podneblja, onaj genius loci, koji imaju posebna mjesta, a ova dva grada, besumnje, jesu takva mjesta, u mnogu čemu izdvojena na mapi Crne Gore.
Posebnim duhom i karakterističnim znacima.
A kada je Prapratna u pitanju, iako je ne nađemo na terenu, ona je u nama. Kao što i danas, negdje živi, ono o čemu Canka piše ili naslućuje. Sve živi. Ova knjiga je najbolja potvrda tome. Njenim pisanjem i objavljivanjem, učinjen je važan poduhvat, čemu treba zahvaliti najprije autoru što ju je napisao, pa Fondu za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, koji je pomogao njeno objavljivanje. Sada je pred čitaocima. Siguran sam da će na njih ljekovito djelovati.
Na kraju kao i na početku, moja duboka naklonosti knjizi i njenom autoru Mustafi Canki. (Časopis KOD, br. 20)
