Ono što, u duhovnom smislu, možda najdublje povezuje gradove na Crnogorskom primorju jeste poštovanje i slavljenje djevice Marije (u islamu, hazreti Merjem). Čitav ovaj prostor obiluje desetinama hramova koji su njoj posvećeni. Ta svetišta su najprepoznatljviji dio interkulture našeg Primorja.
“Prisutnost kulta sv. Marije ili Bogorodice najdominantniji je uopšteno u hrišćanskoj tradiciji, kao i na prostoru Crne Gore”, navodi u knjizi “Hrišćanski kultovi u Crnoj Gori (I-XVIII vijek)”, istoričar Petar Lekić.
To je još izraženije na Crnogorskom primorju. Hodočasnici u srednjem vijeku navode da nije praktično bilo crkve na ovom dijelu Jadrana, a u kojoj ne bi našli barem jedan oltar posvećen djevici Mariji. Sva ta mjesta svjedoče i u ovom našem vremenu o važnosti koju je ona imala u traženju nade sa kojom se moglo živjeti u svijetu prepunom strahova, sukoba i stalnih neizvjesnosti. Nema mjeseca u godini bez neke svetkovine koja nije njoj posvećena.
Djevica Marija postaje Tješiteljica žalosnih, Zdravlje bolesnih, Utočište griješnika, Zvijezda mora, najpouzdaniji štit vjernicima tokom dugih stoljeća sve do današnjih dana… Ona miri zavađene, izbavlja iz neprijateljskih ruku i vlasti đavolske (šejtanske), daje kišu u suši, čuva polja i brodovlje, upozorava na prijeteća zla – posrednica je svih milosti.
Jedan od najstarijih hramova njoj u čast, Santa Maria in punta, podignut je 840. godine u Budvi, koji i danas postoji. “Ova se crkva nalazi na rtu („in punta“), u jugozapadnom dijelu Starog grada, a prvobitno su je podigli monasi benediktinskog reda, tako da je predstavljala sastavni dio manastirskog kompleksa koji je pored crkve i građevine za smještaj monaha, sadržao i omanji klauster ispod koga se nalazila kripta u koju se moglo ući kroz prolaz na sjevernoj strani crkve“, ističe istoričarka umjetnosti Lucija Đurašković.
Kako dodaje, jedna legenda govori da je manastir podignut na mjestu gdje su benediktinci iz manastira Bogorodice Ratačke predali na poklon budvanskim hrišćanima ikonu sa predstavom Sv. Marije. Druga legenda pominje čudnu galiju koja se iznenada pojavila nad Budvom i iz koje su ljudi duge kose i brade iznijeli ikonu Bogorodice i postavili je na rt sa dvije upaljene svijeće. Htjeli su da provjere da li u gradu ima hrišćana, jer, ako ih ima, prihvatiće ikonu. Pisani izvori navode da su došli iz Španije, iz svetilišta „Madona Nera“ sa grbom zlatnog goluba. Na mjestu gdje su ostavili ikonu sagrađen je manastir Santa Maria in punta.
Benediktinski erudita Ivan Ostojić ističe da su ovaj vjerski objekat “hodočastili ne samo katolici, nego i pravoslavci, pa i muslimani“.
U budvanskom Starom gradu su od 6. do 14. vijeka postojala četiri svetilišta posvećena sv. Mariji, a pet van gradskih zidina.
Sa posebnim poštovanjem od pripadnika obje hrišćanske zajednice i sada se čuva najveća svetinja grada, ikona Madona in Punta ili tzv. Budvanska Gospa, čuvena po čudotvorstvu i zaštiti Starog grada Budve od svih nedaća. I današnja Citadela u tom gradu se nazivala Castio Svete Marije.
Kult ove blažene žene snažno je prisutan i u Boki Kotorskoj. 
je romanička jednobrodna crkva s kupolom i potiče s početka 13. stoljeća. Ova katolička crkva koja se nalazi na trgu pored sjevernih gradskih vrata, izgrađena je na ostacima bazilike iz 6. vijeka. Glavnu osobenost crkve predstavljaju impresivna bronzana vrata oslikana reljefnim motivima raspeća Isusa Hrista (u islamu hazreti Isa, sin Merjemin). U njoj se nalazi i stakleni kovčeg u kome počiva sv. Ozana Kotorska, isposnica koja je svoj život posvetila molitvi. Tradicionalne Lode kojima otpočinje proslava zaštitnika grada Kotora, Sv. Tripuna, nekada su se, osim pred Katedralom, pjevale i ispred crkve Sv. Marije.
S druge strane, mošti sv. Vladimira Dukljanskog su se od 1018. godine nalazile u samostanu Prečiste Marije Krajinske (alb. E Papërlyera e Krajës), u Ostrosu, na padinama Rumije, koji je podigao arhont Petar sredinom 10. vijeka. U toj crkvi hodočastili su vjernici iz cijele Prevalitane (Duklje) gotovo 200 godina, dok njegove mošti nijesu prebačene u Drač, potom u mjesto Šijon, kod Elbasana, a od 1995. godine se nalaze u pravoslavnom hramu u centru Tirane, odnosno u sjedištu Albanske pravoslavne crkve.
Manastir Prečista Krajinska bio je svetinja oko koje se okupljao narod svih vjera. Barski nadbiskup Marko Jorga piše 1697. godine da je taj vjerski objekat “veoma mnogo darivan darovima okolnog naroda, pa i samih muslimana na dan njegove slave”.
Kako početkom 20. vijeka navodi istoričar Andrija Jovićević, na Veliku Gospođu, 28. avgusta, svake godine se na razvalinama manastira u Ostrosu okuplja veliki broj ljudi. Znalo je doći do 2.000 duša. Svi Krajinjani su palili voštanice na ostacima manastira, a sav narod sa strane ručao je kod obližnjih muslimana. Cijeli dan se provodio u pjesmi i veselju i viteškom nadmetanju. Ovaj vjerski i narodni običaj je trajao sve do prve polovine 19. vijeka.
Na malenom rtu Ratac, na usamljenoj izbočini na sjevernom kraju barske uvale, nalazilo se jedno od najčuvenijih marijanskih svetilišta na istočnoj obali Jadrana – benediktinska opatija Sv. Marije Ratačke. Od 13. stoljeća, dolaskom ikone sv. Marije, ona postaje značajna hodočasnička destinacija, slavna i bogata, čije opate direktno imenuje rimski papa. Zato je Ratačka opatija tokom čitavog svog viševjekovnog trajanja imala veliki ekonomski, politički i diplomatski uticaj i bila značajan intelektualni centar Zete.
Uz ikonu tu je bila kripta s brojnim relikvijama, što je sve privlačilo hodočasnike iz bližih i daljnjih područja. Svi su oni rado dolazili i obilno darivali svojim zavjetima, novcem i predmetima za crkvenu upotrebu, te testamentima kojima su nerijetko čitavu svoju imovinu oporučivali ovoj opatiji. Pomorci su svoje utočište nalazili u Ratačkoj opatiji i u znak svoje odanosti i zahvalnosti na povratku s putovanja donosili bi poklone iz cijelog svijeta.
Na posjedima ove opatije koji su se prostirali do Petrovca (Castel Lastva), nastalo je mjesto Sutomore, koje je po njoj dobilo i ime (Santa Maria).
Katolici su na Ratac vijekovima išli dva puta godišnje, za Tjelovo (Sveti četvrtak, dva mjeseca poslije Uskrsa) i 15. avgusta, za Veliku Gospu (Uznesenje Marijino), dok pravoslavni vjernici idu na hodočašće 3. juna, za Konstantinovdan.
Izvan zidina Starog Bara postojala je župna crkva Sv. Marije Velike, koja je, kako se napominje u jednom dokumentu iz 1337. godine, „posvećena našoj Gospi“.
Upravo zahvaljujući kultu sv. Marije i Ulcinj je u srednjem vijeku postao čuveno hodočasničko mjesto, magnet za vjernike iz čitavog regiona i Dalmacije. Osim monumentalne Crkve-manastira sv. Marije u Šasu (Svaču), tu se posebno isticala Katedralna crkva sv. Marije (S. Mariae maioris) u donjem dijelu ulcinjskog Starog grada, sagrađena početkom 9. vijeka. Njena pozicija bila je vidljiva svima koji su pristupali gradu sa morske strane ili plovili Jadranom u neposrednoj blizini ulcinjske tvrđave.
Bila je poznato mjesto hodočašća koju su bogato darivali ugledni građani sa čitavog Primorja. U njoj se čuvala prelijepa ikona Bogorodice koju je, po predanju, naslikao Sv. apostol Luka, a koja je prikazivala Gospino uznesenje u nebo. „Slika je u podnožju ukrašena tako bogatim nakitom i zlatom da se može izjednačiti sa njenim najpoštovanijim, najljepšim i najbogatijim prikazima koji se nalaze u bilo kojem plemenitom i poznatom gradu“, prenosi mletački sindik G.B.Đustiniani, koji je 1553. godine boravio u Ulcinju.
To je bila najpoštovanija relikvija ulcinjske katedrale, zbog koje je ona od početka 14. stoljeća postala i pokloničko mjesto. Selo Soimiri, na obroncima planine Možure, pripadalo je ovoj ulcinjskoj katedrali.
Kult sv. Marije je toliko bio snažno izražen, da je zbog toga ona u srednjem vijeku bila zaštitnica grada Ulcinja. Osim glasa svetilišta, to je povlačilo za sobom i znatne materijalne prihode za opštinu i njene građane.
Takođe, jedan od najpoznatijih ulcinjskih kapetana druge polovine 18. vijeka, musliman Reis Uruči, nazvao je svoju galiju “Shën Maria” (Sveta Marija). Jer, bila je ona, kako navode muslimanski mislioci, savršena žena, ukrašena apsolutnom poslušnošću i neposrednom Božjom blizinom, simbol ljudske duše, dok je za islamske pjesnike hazreti Merjem oduvijek predstavljala nepresušni izvor motivacije i stvaranja predivnih metafora.
I u gornjem dijelu ulcinjskog Starog grada je 1510. godine sagrađena Crkva sv. Marije koja je, nakon što su Osmanlije osvojile Ulcinj, 1571. godine, preimenovana u džamiju sultana Selima II. Ulcinjanin hadži Halil Skura je 1693. g. dozidao minare od finog klesanog kamena, u donjem dijelu, na kvadratnoj osnovi, koja se sužava prema vrhu.
Crkva-džamija (danas Muzej) je već stoljećima najljepši spomenik saživljenosti Zapada i Istoka u arhitekturi Ulcinja. Do početka 20. vijeka mogli su se na tom objektu vidjeti isklesani krstovi, ali to muslimanima nije smetalo. Kao što je Davidovih zvijezda bilo na Pašinoj džamiji, podno zidina Staroga grada.
A u Boki Kotorskoj su hramovi posvećeni Bogorodici često podizani na strateški najvažnijim tačkama. Jedno od takvih je (na vještački način formirano) ostrvce Gospa od Škrpjela, kod Perasta, na kojem je gradnja crkvice počela 1452. godine.
Prema predaji, u noći 22. jula te godine ribari su vidjeli svijetlo iznad jedne hridi (škrpjel) i tu našli Gospinu sliku. Odnijeli su je u kuću braće Mortešić, od kojih je jedan, teško bolestan, ubrzo ozdravio. Bio je to podsticaj da se Gospi sagradi kapela na hridi, na kojoj je ikona pronađena.
U zaštitnicu Perasta inaugurisana je 1654. godine nakon tzv. Peraškog boja. Stanovnici tog gradića su pobjedu u boju (“Bogorodičina pobjeda”) pripisali zaštiti Blažene Djevice Marije, pa se iz zahvalnosti opština Perast zavjetovala da će svake godine na taj dan, 15. maja, obaviti svečanu procesiju sa slikom Bogorodice preko cijeloga grada, što se održalo i do dana današnjeg. Kompletno svetilište predstavlja jedan od najljepših zavjeta sv. Mariji na čitavom Mediteranu.
U Tivtu, u Gornjoj Lastvi, je seoska crkva posvećena rođenju Bogorodice, izgrađena u 14. vijeku. Interesantno je da je barokni oltar izrađen od raznobojnog mermera nekada krasio crkvu Gospe od Škrpjela u Perastu, odakle je otkupljen u 18. vijeku. Oltarna slika rođenja Blažene Djevice Marije naslikana je u 15. vijeku i vjeruje se da je djelo poznatog venecijanskog slikara Andrea Trevizana.
A u Herceg Novom, u kompleksu manastira Savina, nalaze se Mala i Velika crkva Uspenja Presvete Bogorodice. Ovu drugu je krajem 18. vijeka gradio korčulanski majstor Nikola Foretić. U arhitektonskom smislu, crkva je mješavina stilova od vizantijskog preko romano-grčkog do baroknog i predstavlja pravi primjer uspješnog spoja istočne i zapadne kulture, koje su se na ovom području vjekovima stapale u izuzetna umjetnička djela.
(Izvor: manastirsavina.org)
U svakom slučaju, možda je upravo ovo viševjekovno plodonosno prožimanje, zajednička ljubav prema blaženoj Mariji ili hazreti Merjemi i taj njen duh iskrenosti, čestitosti, mudrosti i dobrote, nadahnjivao i hrišćane i muslimane na našem Primorju i čuvao ih u vremenima sukoba i bratske krvomutnje.
Američki pisac i geostrateg Robert D. Kaplan u svojoj knjizi „Adriatic: A Concert of Civilizations At The End of the Modern Age“ (Random House, 2022) navodi da je ovaj region oduvijek bio prelazna civilizacijska zona. “Katoličanstvo i pravoslavlje, pravoslavlje i islam, Zapadni i Istočni Rim, Sredozemlje i Balkan postižu na Jadranu jedno uzburkano stapanje. Tu se destiliše cijela Evropa, unutar jednog geografskog prostora koji je moguće razumjeti, te otuda i obuhvatiti. Jadran je svijet u malom”, dodaje Kaplan.
