Svakog septembra imam užancu da obiđem Bokokotorsko primorje i ono malo Crnogorskog, od Bara do Ulcinja, premda za Ulcinj više nisam sasvim siguran čijoj je deboto državotvornoj prirodi bliži.
Pamtim da je za mene kao dijete put u Ulcinj bio kao nekome putovanje u drugu zemlju, što se umnogome nije promijenilo do danas. Oivičena stijenama južno od Ulcinja leži široka, Velika plaža, sva od sitnog pijeska, bez kamička, duga 12 km.
Obično skrenem desno, na posljednjem odvajanju prije Ade Bojane. S obzirom da tuda preko dana uvijek duva vjetar s mora, horizont se šareni od desetina prožimajućih kajtera – surfera na dasci, koji za pogon imaju jedro na 20 metara visine, spojeno sajlama. Oni čine da i ljetnji i postsezonski dan bude nalik invaziji velikih leptira, koliko su samo atraktivni, šareni, nepredvidivi u brišućem surfu, ponekad i opasni po kupača u very plićaku.
Pri kraju Velike plaže prema Adi Bojani zapatili su se otvoreni šankovi nalik klubovima, kajterski rajevi, s kanda-kodža-i-nebojša-muzikom, travom albankom i gomilom susjeda, nalik rakovima-samcima, koji poput Nikole iz filma Mi nismo anđeli cijelo ljeto provode po malim šatorima. Vidio sam da su neki rakovi-samci oko šatora napravili ogradicu od popijenih boca utaknutih naopačke u sitan pijesak: i od vina crnog, i od vina bijelog, i od ruma, i od štoka, i od rakije loze & šljive, tekile, piva, somersbija… Posljednji kilometri Crne Gore do Ade Bojane jedino su mjesto na kome se može osjetiti hipi atmosfera, dakako s primjesama novog doba.
Sojenice i otvoreni šankovi na rtu prekoputa ostrva za naturiste šire se, i od Ade hrle da se spoje s mnogim tzv. plažama kojima je unazad 25 godina okupirano 10 km Velike plaže. Ona je bila Velika i prije negoli su umozritelnici na najanatomskiji pijesak koji postoji uzeli da stavljaju plastične ležaljke i da tu glupost počnu naplaćivati. Plaža mora da je uvijek be-spla-tna!
Volim Ulcinj zbog ine vrste prirode i društva, zbog izuzetno ljubaznog svijeta, i zbog cijena 30% nižih nego na zapadu Boke Kotorske.
Prošle mi godine nije pošlo za rukom da obiđem Solanu dugu 18 km, čiji se baseni prostiru od kanala Porto Milena skoro do Ade Bojane. Ulazak je bio zabranjen. Sada je pak bio dozvoljen, da ne ulazimo u to kako i zašto, pa sam se našao u kombiju ljubaznog Ramiza koji me otpelao kilometar-dva, ali ne do obitavališta pelikana i flamingosa, jer sam njih viđao u Boki, na tivatskim solilima, nego me ostavio kod soliotskih basena. Potom je nastavio do polja gdje već pasu njegove krave, ali smo prije toga popričali na istu temu koja se sutradan povela i na ulcinjskoj pijaci, gdje me proizvođač maslinovog ulja častio zato što se nisam cenjkao oko dvije litre ulja za 16 evra. A kako da se cenjkam kad je litar maslinovog u Novom 12 evra? Ovo je kriminal! – priča Albanac s pijace – jer je Solana zapošljavala 1.500 ljudi, koji su hranili potom 5.000 duša…
Bio sam u nedoumici šta izgovoriti u vazduh oficijelne republičice u kojoj se kriminal i korupcija mogu prstima po vazduhu rezati na kocke…
Listići blata na suvom soliotskom polju krckali su kao da hodam po korn flejksu. Opazio sam biljku solnjaču, otpornu na visok salinitet podloge, koju sam pažljivo počupao s namjerom da je pokušam zapatiti na terasi. Poslije sam se šalio sa suprugom kako bi je valjalo tu i tamo častiti prstohvatom soli odozgo, jer sudeći po svemu, ta sukulentna biljka nalik kaktusu uspijeva samo na dva mjesta sa slanim prezimenom: u Ulcinju i u Herceg Novom, gradu osnovanom 1382. upravo zbog trgovine solju. (Nikola Malović, Nedeljnik)
