Ovim tekstom želim svima pojasniti da mi nije cilj napadanje bilo koga nego želim, prije svega, da me shvatite kao čovjeka koji vodi brigu o onome što mu je drago.
Želim s nekoliko riječi da se osvrnem na rad Islamske zajednice u Ulcinju. Ili da budem precizniji: na nerad i nedjelovanje iste! Toliki nerad – ako se nerad uopšte da mjeriti – zapanjuje svakog iole normalnog čovjeka. Islamska zajednica je najstarija institucija u gradu, ona koja oblikuje nas, naš sistem vrijednosti, koja kreira naš identitet – mada ne mislim da je identitet jednoznačan – i ona je ta koja brine o našoj duhovnoj vertikali. Islamska zajednica poziva najljepšim i najplemenitijim vrijednostima. Ona, jednom riječju, nastavlja dugu tradiciju pozivanja u vjeru u Jednoga Boga i čuvanju morala, a koja je nastala samim nastankom čovječanstva. Tako časna misija čini svakog člana te zajednice ljudi izrazito ponosnim. Dalo bi se razumjeti iz svega ovoga da su oni koji su se prihvatili ovog poziva neumorni u svom djelovanju kako bi se taj poziv održali prisutnim u životima svojih sugrađana.
No, u našem gradu to nije baš slučaj. Osim uglavnom turskih investicija za izgradnju džamija i medresa, nema nekog rada. Naravno da su te investicije više nego neophodne, ali to ne predstavlja rad i uspjeh IZ. Štaviše, može da predstavlja čak neuspjeh ukoliko neće biti korisnika istih. Jedno je graditi zgrade, a drugo je graditi zajednicu. Ona se gradi radom s ljudima i jasnom strategijom za razvoj institucija. Da ne bi došli u situaciju američke Empire state building koja se u prvim godinama zvala Empty state building, jer je bila prazna. Graditi džamije i medrese, a zapostavljati izgradnju čvrstih temelja Zajednice (džemat) znači graditi zgrade koje će biti prazne i koje neće služiti svom cilju. Bavi li se islamska zajednica praznim investicijama, to je za mene ključno pitanje?
Mada nije sve tako crno. Prazne zgrade pune se za praznik, pa ako je Islamskoj zajednici dovoljno da se džamije pune samo za Bajram ili samo u petak, onda je moja kritika neumjesna. A pune se i vjernicima koji su drugačijeg mentalnog sklopa od onih koje smo godinama viđali u džamijama. Nerad IZ će popuniti drugi, pa će, ipak, naše bogomolje biti pune, ali pune vjernicima koji Islam tumače po novim, saudijskim standardima. Moći će se reći da su džamije pune, ali IZ će znati da to nisu ljudi koju uvažavaju svoju instituciju.
Sve ovo nas je vodilo do pitanja koje smo postavili na početku. IZ je, koliko sam ja upućen, jedina institucija koja postoji u kontinuitetu pet stoljeća a u novije vrijeme nema jasno koncipiran plan za strateški razvoj.
I u nešto prostijem svijetu od ovog našeg, trebalo je da postoji grupa ljudi koji bi sjeli i postavili svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve. A šta li je tek sa našim svijetom koji je svijet tehnologije koji IZ ne može ni informativno pratiti, a kamoli se odrediti i zauzeti jasan stav prema novim izazovima. Djelovati u ovakvim vremenima bez jasno određene strategije za razvoj znači izaći na ratište zatvorenih očiju i bez štita, povijajući se pred kišom metaka ili, jednostavno rečeno, to znači ne djelovati.
U današnjem svijetu informacija, zvuči paradoksalno i nevjerovatno ali IZ ‘djeluje’ bez pomoći web-stranice. To znači da glas IZ ne dopire kod mladih, a oni najviše vremena provode za kompjuterom. Živi li i uživa li IZ u samokomunikaciji; u komunikaciji sa svojim članovima odbora, imamima – mada ni ta komunikacija nije na nivou – ili želi da bude uticajni faktor u kreiranju društvenih tokova? Da nije IZ napravila plan kako bi što uspješnije promašila svoj cilj? Izostanci imama na molitvama, neodržavanje kurseva islama za mlade iz opšte kulture islama, učenja Kur’ana, neorganizovanje izleta koji u jednoj opuštenijoj atmosferi zbližavaju imame i vjernike, nepostojanje izdavačke djelatnosti, nemogućnost štampanja brošura, umnožavanja CD-ova, nepostojanje načina kontaktiranja IZ osim privatno ili lično u kancelariji IZ – a vrijeme je luksuz koga imamo sve manje, sve ovo je doprinjelo tome da IZ nije na nivou svog poziva. IZ kao ozbiljna institucija ne organizuje bajramske prijeme, okrugle stolove, dane otvorenih vrata da bi čula probleme i potrebe vjernika, itd. Ovo liči čovjeku koji otvara kišobran i na sav glas nudi drugima zaklon, ali ne prostire svoj kišobran dovoljno široko da zakloni što veći broj ljudi od kiše.
Koliko sam ja upoznat, IZ nikad nije odobrila određenu sumu novca za projekte na koje bi imami konkurisali sa projektima za mlade. Na drugoj strani, ne vjerujem da su se imami samoinicijativno prijavili s projektom u IZ za odobrenje novčanih sredstava za neki sličan projekat, a finansijske okolnosti imama nisu povoljne ukoliko ne mogu obezbijediti egzistenciju od svojih primanja. Dok se stariji imami seoskih džamija bave nužno poljoprivredom, a mlađi imami na nivou grada gledaju kako da upotpune svoje prihode, možemo se upitati koliko su imami zadovoljni svojim pozivom. Jer taj poziv trpi upravo zato što bavljenje nečim drugim mimo imamskog posla podrazumijeva i skretanje pažnje sa džamijskih aktivnosti na nešto drugo što čini da se ne posvećuje maksimalno vremena i pažnje prvobitnom pozivu. Tako se razvio paralelni džemat sa dobro razvijenom infrastrukturom koji nije propustio nijednu priliku da zbližava mlade ljude i u tome je u dobroj mjeri uspio. Priča da je to rezultat ‘saudijskog novca’ – a koja se može pravdati činjenicom da ljudi istih uvjerenja dolaze sa svih strana na jednu adresu, da dolaze CD-ovi, brošure i knjige besplatno, što govori o jednom sistemu umreženih ljudi sa jasnom strategijom za razvoj – ipak ne opravdava nerad IZ.
Na kraju, ne možemo konstatovati da se IZ gasi. Ona se – ukoliko se ne poduzmu hitne i drastične mjere – preobražava. Niti će imam imati kome biti imam, niti će glavni imam imati imame kojima će upravljati, a ni reis neće imati svoje glavne imame. Zato je smisleno upitati se: hoćemo li za deset-dvadeset godina imati drugaciju sliku islama i muslimana u našem gradu?
A imam neki osjećaj da ovakvo stanje nije samo u mom gradu…
(Stav čitaoca Portala UL-info)
