Nikolaidis: ALBANCI U CRNOJ GORI NIKOME NISTA NE TREBAJU DOKAZIVATI

Kočo Danaj, istoričar i političar iz Albanije, podsjeća na Jehovine svjedoke: to što nudi niko neće, ali on svejedno tjera svoje.
Traje to već mjesecima: ne prođe nedjelja, a da najčitaniji crnogorski i srpski portali i novine ne objave informaciju o “Prirodnoj Albaniji”, novoj opasnosti koja se nadvila nad regionom.
Lijepo to čovjeka podsjeti na priče o “Zelenoj transferzali”, kojima je podgorička i beogradska štampa plašila građane onih ratnih devedesetih. Dok su se ovdašnjim medijima pričinjavale velikomuslimanske zavjere, crnogorski vojnici su u stvarnosti pljačkali i palili po Hercegovini i Dubrovniku, a majka Srbija gurala svoje krvave etničko-teritorijalne projekte u Hrvatskoj i Bosni.
Đe je sad zapelo sa “Prirodnom Albanijom”? Takva bi imaginarna Albanija trebala u svom sastavu imati i dijelove Grčke, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Ne treba biti geopolitički strateg pa da se shvati da je u pitanju još jedan od brojnih balkanskih nacionalno-fantastičnih projekata. Nama ovdje fali štošta, ali ne i megalomanije.
Očajan rezultat
Kao frontmen “Prirodne Albanije” u javnosti nastupa Kočo Danaj, istoričar i političar iz Albanije, koji podsjeća na Jehovine svjedoke: to što nudi niko neće, ali on svejedno tjera svoje. Danaj je na nedavno održanim izborima u toj zemlji, sve sa svojim projektom, ostvario očajan rezultat  – dobio je 0,6 odsto glasova . Tamo gdje ima odgovornog novinarstva, taj rezultat je dovoljan da se Albanicima, po ko zna koji put, ne plaše mala djeca.
Ali, tabloidsko novinarstvo, politika straha i rad tajnih službi uzimaju svoj danak: najprije to, kako smo imali prilike vidjeti devedesetih,  bude danak u razumu, potom danak u krvi. Maligni propagandni kompleks koji, očito, nije razmontiran ni nakon svih izgubljenih ratova i smjena političke elite opet radi svoj prljavi posao: najprije ljude svesti na uplašene životinje, potom ih nahuškati jedne na druge.
Zalud su diplomatski predstavnici Albanije u Crnoj Gori nedvosmisleno i energično saopštili da ta država nema teritorijalnih pretenzija prema Crnoj Gori, kao i da je posvećena izgradnji najboljih mogućih susjedskih odnosa. Zalud su mladi, talentovani političari, Albanci iz Crne Gore, Genci Nimanbegu i Dritan Abazović, saopštili svoje neslaganje sa projektom “Prirodne Albanije” i svoju sumnju u motive čitavog medijskog spina koji taj projekat prati. Zalud. Po ko zna koji put, potreba za senzacijom bila je preča od potrebe za istinom.
Posebna dimenzija priče je to što Albanci u Crnoj Gori nikome ne moraju dokazivati ništa, naročito ne braniti se od fantazija spin doktora. Kao i ostale manjine u ovoj državi, Albanci niti jednom svojom političkom odlukom u posljednjih 25 godina nisu naudili opštem dobru građana Crne Gore. Za razliku od takozvane “pravoslavne većine”. Koja je čitavu deceniju zemlju gurala iz katastrofe u katastrofu, iz sramote u sramotu.
Nisu albanski političari iz Crne Gore udarnički radili na velikodržavnom projektu, nego je to činila politička i intelektualna elita “pravoslavne većine”. Ime tog velikodržavnog projekta nije bilo ‘Velika Albanija’, nego ‘Velika Srbija’. Skupa sa ostalim manjinama i građanima posvećenim miru i demokratiji, Albanci su strpljivo sačekali da se gospoda iz “pravoslavne većine” smisle: jesu li Srbi ili Crnogorci, je li Dubrovnik njihov, jesu li za ulazak u NATO ili za rat sa NATO-om, je li nam EU dušmanin ili prijatelj, hoće li Bošnjake, što rekao Njegoš, trijebiti kao gubu iz torine, kako su i učinili u Bukovici, ili će ih pozvati u Vladu, hoće li ‘Veliku Srbiju’ ili nezavisnu Crnu Goru…
Teži haos
Čovjeku poput mene, manjini iz “pravoslavne većine”, naročito je neprijatno pratiti histeriju među anonimnim internet komentatorima, histeriju koja svjedoči o strahovitoj etničkoj distanci prema Albancima, o netrpeljivosti i nepovjerenju koje Albanci ničim nisu zaslužili.
Krajem avgusta, vozeći se kroz Ulcinj, upao sam u saobraćajnu gužvu kakva se, čak i ovdje, gdje sve, od uskih ulica do nepropisno parkiranih vozila,  teži haosu, dešava jednom u deset godina. Bio je kišni dan, pa su stotine turista, umjesto na plažu, krenule kolima u ophodnju gradom. Na bulevaru, pored opštine, desio se sudar. Što se desilo na drugom kraju grada, ne znam, ali je saobraćaj ostao paralisan. Čak i na prilazima gradu stvorile su se kilometarske kolone. Kako kažu Amerikanci: ako ti Bog da limun, ti napravi limunadu. Savio sam cigaretu, odvrnuo novi Glasvegas, pjesmu “Secret Truth” pustio tri puta zaredom… i stao uživati u čudima balkanske  arhitekture.
Mislim da arhitektura ovdašnjih kuća otkriva šta je problem sa arhitekturom ovdašnjih država. Ni ovo kuće što imamo ne završimo kako treba, a već planiramo nove spratove. Kao da ovdašnje kuće, baš kao i ovdašnje države, ne služe da bi se u njima ugodno živjelo, nego tek kao osnova za proširenje. Zato ovdašnje kuće nemaju fasadu, nego su tek ovlaš malterisane – ako su i okrečene, to je samo na strani koja gleda na ulicu. Zato “naške” kuće nemaju krov, nego ploče iz kojih viri željezo, spremno da se oko njega izliju novi stubovi za novi sprat. Pod tim ruglom je ljeti vruće, zimi hladno, a zna i da prokisne.
To ruglo je nerentabilno: pare koje se daju za grijanje i hlađenje prostora pod pločama bez izolacije imale bi se na šta korisnije potrošiti… Ali svejedno. Neka je vruće, neka je hladno i neka košta: ali kad-tad, opaliće gazda gore još dva apartmana. I opet nad njima ostaviti ploču i željezo. Jer nikad ne znaš kad može zatrebati još koji sprat.
Metafora za državu
U govoru ovdašnjih političara kuća je metafora za državu. “Naša državna kuća” – to je uobičajena fraza u crnogorskom političkom diskursu. I Ferhat Dinoša, prema čijem političkom nasljeđu imam duboko poštovanje, koristio je tu metaforu – ako je Crna Gora kuća, Albanci u toj kući žele imati svoju sobu, govorio je.
Empirijski dokazano: mi ni ove državice ne umijemo urediti kako treba. Samo nam fali još teritorije, dakle i još haosa. Stoga mislim da, svaki put kada neko, sa koje god strane da se glasne,  predloži stvaranje prirodno velike balkanske države, odgovor treba biti jednostavan. U ruke mu tutnuti lopatu i četku, pa kao nevaljalom djetetu poručiti: hajde ti, mili moj, najprije okreči kuću, zakrpi krov, uvedi grijanje, betoniraj dvorište, zakrpi puteve, uvedi struju, vodu i kanalizaciju, odvezi smeće, makni krave iz centra grada, pa dok sve to završiš, i još platiš sve komunalije i porez na nekretnine – možda te prođe želja za većom kućom.