Danas mislim kako je naša kolektivna nesreća to što nismo pažljivije i bolje slušali Mirka Kovača i ono malo ljudi njegove vrste.
Ove nas je nedjelje pogodila vijest o smrti Mirka Kovača.
Kovač je bio valjda posljednji od pisaca koje smo, svi mi iz bivše Jugoslavije, s pravom smatrati svojim. Sa njim, izgubili smo još jedan dio živog zajedničkog nasljeđa.
Teško je govoriti o ljudima kakav je bio Kovač. Ne samo zato što su ovi sati i dani nakon smrti Mirka Kovača vrijeme velikog gubitka, dakle i snažnih emocija, a neprerađene emocije nisu prijatelj mudrosti… Nego i zbog toga – nego prije svega zbog toga – što govoriti o Kovaču znači biti neodstojan onoga o kome se govori.
Smrt svakog čovjeka je i smrt čitavog svijeta: Otud je smrt najboljih među nama i svojevrsno zatvaranje mogućnosti nekog boljeg svijeta.
Ali uvijek, nakon svake tragedije i žalosti, pobjednički se uzdigne duh. Čiji su putevi čudni.
U jednom trenu ljudske istorije prepune iracionalnosti i banalnosti, u maloj sobi u Tibingenu, cimeri su bili tri mlada studenta: Hegel, Helderlin i Šeling. U toj maloj sobi bio je otjelovljen Svjetski duh: tu je počelo zidanje kolosalne građevine njemačkog idealizma. Tu je Helderlin mladog Hegela uputio na Heraklitovu ideju jedinstva suprotnosti, iz kojega će Hegel izvesti svoj koncept dijalektike.
Možemo zamisliti dva mlada čovjeka kako jedne zimske noći, pod svjetlošću svijeće, razmjenjuju ideje, u razgovoru čiji će odjek odrediti povijest 20. vijeka.
Jer, da u Tibingenu nije bilo tako, ne bi bilo ni Marksa, ni dijalektičkog materijalizma, pa otud ni emancipacijske ljevice, kakvu danas poznajemo.
A bez toga, da li bi bilo socijalističke Jugoslavije, dakle jedine prave Jugoslavije?
Jedinstveni majstor
U kojoj bi se zemlji onda razvilo beskrajno vrijedno prijateljstvo Mirka Kovača, Danila Kiša, Borislava Pekića i Filipa Davida, po svojim estetskim dometima i etičkim zadaćama jedinstven događaj u povijesti južnoslovenskog duha?
Mi danas visoko vrednujemo Kovačevo djelo, ali tek vrijeme pred nama učiniće bjelodanim sav njegov značaj – tek ćemo vidjeti što svoje postojanje duguje Kovačevoj umjetnosti. Tek će se po duhovnim srodstvima nekih budućih autora i Kovača moći dovoljno cijeniti njegov značaj za južnoslovensku književnost.
Jedno ne može biti osporeno: Mirko Kovač bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca. Zapravo treba reći: Jeste jedan od najvećih. On, koji se u čitavom svom opusu suptilno i temeljito bavio hrišćanskom metafizikom, u pisanju – toj svojevrsnoj verziji Muke – je napokon pronašao način da ostane van domašaja smrti.
Zemlje koje se ostvrljuju na najveće svoje pisce osuđene su na propast. Pa je tako propala i Miloševićeva Jugoslavija, koja nije bila drugo nego skrnavljenje imena zemlje u kojoj je svaki od naših naroda doživio svoj vrhunac.
Kako je izvrsno primijetio Mile Stojić: Po jezičkom majstorstvu i preciznosti, po književnoj melodiji, po svojoj dotjeranosti, eleganciji i muzikalnosti, rječju po nesvakidašnjem jezičkom umjeću, Mirko Kovač se izdvaja od drugih književnika našeg jezika. Baš zbog tih svojstava njegove književnosti, Kovač je pjesnik naše proze.
Stojić podsjeća da je pjesništvo, dichtung, u njemačkom jezičkom osjećaju sveukupna beletristika, tako da se odredba “pjesnik” podjednako upotrebljava uz djela Goethea, Gottfrieda Benna ili Thomasa Manna.
Kada je Kovač 1995. dobio prestižnu njemačko-austrijsku Herderovu nagradu, zavrijedio ju je kao jedinstveni majstor našeg jezika.
U svojoj književnosti Kovač nije uljepšavao stvarnost: naprotiv, težio je istini o nama, po svaku cijenu. Ali je ljepota njegova jezika i stila bila ono što je transcendiralo brutalnost svijeta koji se ne da ispraviti, ali da, kako je i Kovač učinio – nadići.
Svojom književnošću je kao skalpelom rezao maglu koja bi mogla zakloniti jasan pogled na prošlost. On je secirao epohu, ljude i svoje odnose sa njima: Tamo gdje smo navikli da na zidu stoji goblen sa motivom našega sela, kod Kovača stoji Rembrantov Čas anatomije. Njegova knjige Pisanje ili nostalgija, recimo, stoji u vrlo specifičnom odnosu sa Kišovim Časom anatomije: ne samo stoga što Kovač doista održao čas, i ne samo stoga što neke od junaka i situacija iz Kišovog Časa… prepoznajemo i u Kovačevom, pa imamo osjećaj da je Kovačeva knjiga dio dijaloga dva prijatelja, koji ni smrt jednoga od njih nije mogla prekinuti. Kao da dva prijatelja, dva doktora, razgovaraju nad truplom zajedničkih uspomena, ispisujući istoriju bolesti jednog vremena i jednog društva.
Niče veli kako je resentiman ideologija robova: a baš resentimana puna je naška književnost. Gotovo da bismo mogli reći kako je kao našku prepoznajemo baš po resentimanu. I u tom smislu, Kovač nije iz naške književnosti. Ako tražimo nešto što bismo nazvali njegovom ideologijom, onda bi to bio kritički duh. Iz takvoga duha nastale su njegove knjige, kakvu je mogao napisati samo slobodan čovjek.
Borba protiv kolektivizma
Čitavo Kovačevo književno djelo svjedočanstvo je o njegovoj čvrstoj posvećenosti individualizmu i borbi protiv svake vrste kolektivizma. Sve što je Kovač ikada napisao svjedoči da je taj pisac sa gnušanjem odbijao biti smješten u bilo koji od balkanskih nacionalnih torova.
Tokom nekoliko susreta sa Kovačem, trudio sam se što pažljivije slušati i što manje govoriti. Ponekad su, naročito kada si mlad pisac i sjediš nasuprot velikana, najumnije one riječi koji si uspio ne izgovoriti.
Danas mislim kako je naša kolektivna nesreća to što nismo pažljivije i bolje slušali Kovača i ono malo ljudi njegove vrste. Što smo, umjesto da budemo vođeni poukama najboljih, dozvolili da budemo vođeni od najgorih. U takvoj zemlji, Kovač je bio meta. Zemlje koje se ostvrljuju na najveće svoje pisce osuđene su na propast. Pa je tako propala i Miloševićeva Jugoslavija, koja nije bila drugo nego skrnavljenje imena zemlje u kojoj je svaki od naših naroda doživio svoj vrhunac.
Crna Gora se, na svoju sreću, prema Kovaču pravednije postavila. Dala mu je zaslužene nagrade. Od zajedničkih prijatelja znam da je to bilo važno za Kovača: ali je bilo važno i za Crnu Goru.
Neka žalost zbog gubitka uzme svoje. Neka se dovrše naši nekrolozi. Nakon sve što je ceremonijalno bude valjano obavljeno. A nakon toga… vratimo se Kovačevoj književnosti. Vratimo se tekstu. Jer svijet, kao što je Kovač odlično znao, postoji da bismo pisali i čitali o njemu.
Do sljedeće nedjelje,
vaš,
Andrej Nikolaidis
