Nikolaidis za Al Jazeeru: SLOBODA IMA TACNO OMEDJENE GRANICE

Edward Snowden će, za sada, ostati u Rusiji. “Rusija nikada nije izručila nikoga i nikoga neće izručiti”, rekao je portparol Vladimira Putina, Dmitrij Peskov. Tako je, za sada, sretno okončana ovonedjeljna drama u kojoj je ulog mnogo više od sudbine smjelog pojedinca. Snowden je, podsjetimo, otkrio kako, saberi-oduzmi, američke vlasti nelegalno prisluškuju i nadziru – čitavi svijet. Snowden nije demantovan – niti to može biti. On je, umjesto toga, u maniru koji je podsjetio na zloglasne prakse totalitarnih režima, markiran kao izdajnik koji je u pitanje doveo vitalne interese svoje države.
Pratkični cinizam
Američki mainstream mediji povodom slučaja Snowden izveli su impresivnu vježbu iz praktičnog cinizma – institucije koje su “posvećene istini”, koje navodno i postoje da bi svojim čitaocima isporučili dnevnu dozu istine, bez koje, je li, nema slobodnog pojedinca i demokratije, zaključile su kako je istina koju je iznio Snowden štetna upravo po američku slobodu i demokratiju.
Stoga je njegovoj istini mjesto u nekom hangaru pod oznakom Top Secret, a Snowdenu mjesto u zatvoru. Slučaj Snowden nosi nekoliko upečatljivih poruka. Prije svega, akcije Istine danas ne stoje osobito dobro – oni koji su spremni uložiti u nju, čine to na vlastiti rizik.
Sloboda, dalje, ima tačno omeđene granice – unutar njih slobodni smo se slobodno ponašati onako kako se od nas očekuje.
Sloboda pristupa informacija i sloboda govora ne podrazumijevaju govor o tome da vas neko nelegalno prati i snima. Na suvislo pitanje – ako ne možemo govoriti o tome, osim pod prijetnjom doživotne robije, zašto bismo govorili o bilo čemu drugome, zašto bismo podražavali iluziju o slobodi jedinki pod hi-tech mikroskopom Imperija? – odgovor nećete naći u slobodnim medijima.
Jeffrey Toobin, kolumnista New Yorkera, napisao je kako je Snowden “narcis koji zaslužuje zatvor”. Od kada je u kulturi čiji star-sistem počiva na eksploataciji narcizma, narcizam kažnjiv? Snowden u zatvoru jer je narcis? Neka se pripreme Beyonce i Tom Cruise.
Moćno pero New York Timesa, David Brooks, smatra da je Snowden izdajnik iskrenosti i integriteta. Osim toga, Snowden je i “željan slave”, lijenčina”, čovjek koji je “ugrozio borbu protiv terorizma” … da okončamo ovaj dnevnik uvreda koje su viđeni borci za slobodu govora uputili čovjeku koji je progovorio o skrivenim stvarima koje potvrđuju najmračnije Foucaultove vizije o biopolitičkom nadzoru.
Kako je primijetio Gordan Duhaček na t-portalu, u hajci na Snowdena najzanimljivije je držanje Washington Posta, koji danas praktično osuđuje najslavniju epizodu u vlastitoj istoriji.Washington Post, “koji je otkrio aferu Watergate, i to baš zahvaljujući osobi iz struktura državne moći koja je bila voljna svjedočiti o kršenju zakona, sada agitira protiv istraživačkog novinarstva i zviždača”, lucidno primjećuje Duhaček.
 
Joker i Batman
Ove smo nedjelje saznali i da je prema informacijama dostupnim u dokumentu koji su sačinile pakistanske vlasti, svaka peta žrtva napada bespilotne letjelice – civil.
U izvještaju pod nazivom “Detalji o napadima NATO snaga/predatora u federalno administriranim plemenskim područjima” opisano je više od 70 napada bespilotnih letjelica. Prema izvještaju, koji ima 12 stranica, u razdoblju od 2006. do 2009. godine izvedeno je više od 70 napada u kojima je ubijeno 746 osoba. Potvrđeno je da je među njima bilo 147 civila. Još gore od toga: među žrtvama je čak devedesetčetvoro djece.
Ovu informaciju koja “ugrožava borbu protiv terorizma” objavile su “lijenčine željne slave” iz Ureda za istraživačko novinarstvo, neprofitne organizacije iz Velike Britanije, a narcistički ja sam je pronašao na Index.hr.
Američki mediji Snowdena portretiraju kao živu verziju Jokera iz Nolanovog “Viteza tame”, vjerovatno najboljeg filma o Batmanu.
Zaplet Nolanovog filma je jednostavan: negativac, Joker, je terorista koji napada Gotham City.
Batman je tu da grad zaštiti od njega. Zlikovac Joker je, kao i Snowden, lik koji uporno insistira na istini.Joker to čini jer je uvjeren da će se sistem raspasti ako se otkrije količina laži na kojoj počiva – Snowden pak saopštava istinu jer je siguran da je to jedini način da se sistem izliječi od zloupotrebe moći u kojoj je ogrezao.
Jokerovi teroristički napadi na Gotham biće okončani ako Batman ispuni njegov zahtjev: da skine masku i otkrije svoj identitet – otkrije, dakle, istinu o sebi. Da se to ne bi dogodilo, pobrinuće se tužilac Dent, koji će, ne bi li zaštitio stvarnog Batmana, slagati i pred novinarima objaviti da je Batman – on. Ne bi li uhvatio Jokera, inspektor/komesar Gordon izrežira vlastitu (lažnu) smrt.
U Vitezu tame ono što na kraju spašava društveni poredak jest – laž. Da bi sačuvao ugled i imidž bijelog viteza koji je za života imao tužilac Harvey Dent,  na koncu Batman pribjegava još jednoj laži, a ta laž spašava društveni poredak. Uistinu: Kafkina misao “Od laži se gradi poredak u svijetu” činila bi savršeni sažetak i, ujedno, reklamni slogan Nolanova filma. Jer “dobri momci” u ovom filmu, zanimljivo, neprekidno lažu, a jedini koji je zainteresovan za istinu je – negativac.
Dozvoljene istine
 
Ako je film u kojem je istina rezervirana za ultimativnog negativca bio mega-popularan, ne govori li nam to nešto o netrpeljivosti koju gledalište osjeća prema istini, ne sugeriše li to krajnju nepoželjnost istine? Nije li to ujedno i objašnjenje ravnodušnosti “širokih narodnih masa” prema Snowdenovoj sudbini – ako neće aplaudirati njegovom utamničenju, masa sasvim sigurno neće izaći na ulice i svojim tijelima braniti čovjeka koji je rizikovao tako mnogo zbog uvjerenja da građani ipak imaju pravo da znaju?
Simon Critchley, mislilac koji je na cijeni u Guardianu, novini koja je zakotrljala Snowdenovu priču, napisao je kako je razlika između demokratije i ostalih društvenih uređenja u tome što je demokratsko društvo svjesno “svoje uvjetovanosti i operacija moći”. Po njegovom tumačenju, građani koji žive u demokratiji svjesni su, navodno, onoga što stoji u temelju poretka, a što, navodno, u ostalim porecima ostaje skriveno od građana.
A šta ako je u demokratiji građanima kroz pluralizam partija (koje su sve nosioci hegemonije) i metež informacija (koje čine zaštitnu mrežu za zaustavljanje istine), ponuđeno da u demokratskoj proceduri biraju jednu od opcija koje počivaju na dozvoljenim istinama?
Ovako to formuliše Nolanov Batman: “Ponekad istina nije dovoljna. Ponekad, ljudi zaslužuju više. Da vide da se ostvaruje ono u što vjeruju.” U datom slučaju to znači: ljudi zaslužuju vidjeti kako se ostvaruje laž u koju vjeruju. Drugim riječima, za stabilnost poretka u kojem živimo od najvećeg je značaja da se građani ne suoče se s istinom o akcijama (koje podrazumijevaju i ubijanje djece u Pakistanu i nadzor svega što misli i govori) nužnim da bi se održao vladajući poredak.
Priča o Snowdenu je današnja verzija Andersenove bajke o carevom novom ruhu. Brojni kolumnisti zlorabe Andersonov tekst, učitavajući u njega ono čega tamo nema. Po popularnoj verziji koja podržava tezu o značaju slobode govora, nagi car sa pratnjom koja se pretvara da je odjeven u prekrasno odijelo, na koncu biva poražen od strane djeteta koje naglas saopšti očitu istinu: car je go! Ta objava, navodno, mijenja sve, i baš zato nam je, eto, važna sloboda govora – da bismo tim putem vršili kontrolu onih koji imaju moć.
‘Imperij ostaje imperij’
 
Ja… aha. Toga, nažalost, u Andersonovom tekstu nema. A nema ni u takozvanoj stvarnosti, što potvrđuje i slučaj Snowden. U Andersonovom tekstu, građani, koji su ionako vidjeli da je car nag, nakon što dijete izgovori istinu, stanu ponavljati kako je car go. Problem je u tome što nije samo car go: goli su i građani – kada je dijete otkrilo nagost moći, otkrilo je i nagost njih, koji su vidjeli golotinju cara ali su se u svom konfomizmu ponašali kao da ona ne postoji. Njihova nagost je upravo ono o čemu govori  Critchley: oni su demokratsko društvo koje je svjesno “svoje uvjetovanosti i operacija moći”, nagosti u temelju poretka. Pristajanje na tu nagost nagim čini i onoga koji taj pristanak daje.
Stoga istina ne ostavlja posljedice: car, koji je i dalje car, nastavi ponosno koračati, a njegova pratnja i dalje mu pridržava skute. U Snowdenovom slučaju, iako nag, Imperij ostaje imperij. A dijete iz Andersonove bajke, koje šireći štetne informacije podriva borbenu gotovost sistema?
Interesuje li nas uopšte što će se zbiti s njim?
Do sljedeće nedjelje,
vaš,
Andrej Nikolaidis