Ma šta da Evropa želi, ona svakako nije zemlja većinski naseljena crnim i smeđim ljudima i njihovim bogovima, i ona to svakako ne želi postati.
Kada je objavljena vijest o potonuću broda sa afričkim izbjeglicama kod Lampeduze, bilo je jasno da će broj žrtava biti velik. Po izvještajima UNHCR-a, na svaki pronađeni leš utopljenika dolazi 45 nepronađenih, anonimnih žrtava, čija smrt, budući da za nju i ne znaju, ne mora peći savjest tankoćutnih Evropljana.
Oni koji dobro pamte sjetili su se da to svakako nije prva tragedija te vrste: Godine 2011, na primjer, neke druge trudne žene i djeca skakale su u hladni Mediteran sa broda u koji je prodirala voda.
Potom je, dok su prebrojavani mrtvi, započela “javna i konstruktivna” rasprava o civilizacijskim načelima na kojima počiva Evropska unija, o njenim “temeljnim vrijednostima”, o neadekvatnosti anti-imigrantskih politika … Svima je bilo žao potonulih Afrikanaca – liberalnim kolumnistima je, kao i uvijek, bilo najžalije – ali su neki konstatovali: pa ipak, ne možemo ih baš sve pustiti, sve te Afrikance i Azijate, to bi posve promijenilo Evropu. Jer ma šta Evropa bila, i ma šta da Evropa želi, ona svakako nije zemlja većinski naseljena crnim i smeđim ljudima i njihovim bogovima, i ona to svakako ne želi postati.
Ma šta o tome pisali bleeding-heart kolumnisti. (Koji u našim društvima imaju ulogu koju u Miliusovom genijalnom filmu “Konan varvarin” ima herojev mali, pričljivi pratilac. On ne samo da obavlja dužnost hroničara, onoga koji bilježi Konanove avanture, nego i izražava emocije u njegovo ime. U jednoj sceni, tako, nakon tragedije koja je zadesila heroja, njegov pratilac lije suze. Upitan čemu suze, on kaže: “On je Konan, on ne plače, zato ja plačem za njega”. Ne činimo li to mi kolumnisti, koji smo po pravilu puni sućuti, i koji po pravilu zauzimamo idealistički stav, dok prljave poslove i pragmatizmom vođene postupke prepuštamo drugima? Ona je Evropa, ono je savjest društva, ono je ideal jednakosti – oni ne plaču, zato mi plačemo za njih.)
Uloga Frontexa
Da je to tako, da Evropa možda ne zna šta želi, ali dobro zna šta ne želi, potvrđuje sljedeća vijest koju prenosi Associated Press: “Njemačka kancelarka Angela Merkel saopštila je da njena zemlja treba kvalifikovane radnike iz inostranstva, ne bi li bio nadomješten nedostatak radne snage koji prijeti da naudi njemačkoj kompetitivnosti. Ali, naglasila je ona u svom subotnjem online obraćanju javnosti, ti imigranti bi uglavnom trebali biti iz drugih evropskih zemalja”.
Da, znam, nisu evropski radnici poželjniji od drugih zbog svoje bijele kože i prilagođenosti Leitkultur-i, nego zbog svoje više “kvalifikovanosti”, ali ipak, ali ipak…
Dalje: Evropa odlučnost da se odbrani od talasa imigranata koji zapljuskuje njene obale demonstrira i stalnim jačanjem Frontexa – čuvara njenih granica. Formalno, Frontex je agencija koja, prvenstveno Italiji i Grčkoj, pomaže u zaštiti granica. Ali Frontex ima i interventnu policijsku jedinicu, Rapid Border Intervention Teams (Rabits). Oni su kao Ghost Busters, Istjerivači duhova. Kao što kaže pjesma iz istoimenog filma:
If there’s something strange
in your neighborhood
Who you gonna call?
Rapids!
If there’s something weird
and it don’t look good
Who you gonna call?
Rapids!
Kada se domaće snage više ne mogu izboriti sa prilivom imigranata, koji su neka vrsta duhova evropske kolonijalne prošlosti, stiže Rapids i rješava stvar. Od 2011. Frontex je pojačan helikopterima i vozilima namijenjenim kontroli granica. Nešto mi govori da će Frontexova oprema iz godine u godinu sve više ličiti na standardnu vojnu opremu.
Podsjetimo se: prema Dablinu II, sporazumu koji je donijet na insistiranje Njemačke i Francuske, država nadležna za rješavanje zahtjeva za azil je ona u koju je azilant prvo kročio. Čitaj: Italija ili Grčka. Čak i ako bi se imigrant dokopao Njemačke, pa tamo podnio neoborive dokaze da je izložen političkom progonu, bio bi poslat natrag u Italiju ili Grčku. Ili recimo, od nedavno, Hrvatsku. Ili sutra (dobro, ne baš sutra), Crnu Goru.
Fabrika beba u Indiji
Na drugom kraju svijeta, u Indiji, doktorica Nayna Patel je otvorila prvu Fabriku beba na svijetu. Izgradnja kompleksa u kojem će stotine surogat-majki nositi djecu za bogate parove sa Zapada koštala je nekoliko miliona funti. Naručioci djeteta će moći odmoriti u luksuznim hotelskim sobama i kupovati u raskošnim prodavnicama punim idealnih pokolona za bebe i sve ostale.
Jedan sprat postrojenja rezervisan je za surogat-majke. Kako saznajemo iz medijskih izvještaja, za djevojke zaposlene kod dobre doktorice sreći nema kraja. One ne samo da će dobiti novac za rad na slobodnom tržišu beba, nego će i, makar na nekoliko mjeseci, pobjeći od strašnoga siromaštva u kojem provode živote.
Budući da je Indija sva onako… pa prljava i nikakva, bogati naručioci svoj genetski materijal šalju po kuriru, da ne bi morali dolaziti u jad u kojem će biti proizvedeno njihovo dijete. Ako hoće, mogu doći po novorođenče. Ako ne, ima kurir i za to.
Doktorica Patel za sebe kaže da je feministkinja. Ona sebe vidi kao posrednika ženske solidarnosti: jedna žena pomoći će drugoj da postane majka. “Ove žene obavljaju posao”, veli doktorica, “To je fizički posao. Za to su plaćene. Ove žene znaju da nema ljeba bez motike”.
“Ove žene” su plaćene 4,950 funti po trudnoći. Ako su dvojke, naručioci znaju i da časte. Doktorica svoju feminističku uslugu naplaćuje 28.000 funti. Kao što žena lijepo reče: nema ljeba bez motike, niti solidarnosti, pa ni ženske, bez fakture.
Spermatozoidi više evropske klase koji putuju sve do Indije podsjetili su me na gradonačelnika Torringtona u Devonu, koji je 2010. ispalio sljedeću šalu: “Ilegalni imigranti su kao spermatozoidi: milioni njih stižu a samo jedan radi”. Priča o “spermatozoidima” koji pokušavaju prodrijeti u Majku Evropu, ali ne uspijevaju, jer je Frontex efikasno kontraceptivno sredstvo, nerazdvojiva je od priče o spermatozoidima koji, uspješno, putem kurira stižu do indijskih surogat-majki. Poenta priče je, koliko ja mogu razumjeti, ovo: mi, Zapadnjaci, možemo svoju djecu podizati u njihovim utrobama, ali oni svoju ne mogu u našim gradovima. Yes, we can – mi možemo, jer smo pošteno platili za to. Oni, pak, para nemaju, a hoće i ljeba bez motike.
A gdje smo tu oni drugi “mi”, iz takozvanog “regiona”? Hoćemo li mi biti graničari Evrope, pa je štititi od hordi koje nadiru pa nadiru? Ili ćemo možda postati surogat-Evropa, koja će umjesto one prave nositi njene imigrante? Koliko samo imigranata može stati na puste hrvatske otoke, koliko je slobodnoga prostora na crnogorskim planinama ili u ravnicama Srbije … Ako ništa, bila bi to korisna lekcija i pravedna kazna za naše fašiste. Hrvatski bi se fašisti, suočeni sa somalijskim doseljenicima, sa nostalgijom sjetili Srba, srpski bi fašisti shvatili da su im Albanci ipak draži od Etiopljana a crnogorski bi se pitali jesu li se tolike vjekove borili protiv Turaka da bi im sada po Lovćenu nicala pakistanska naselja. Jedan masivan talas iseljenika iz Trećeg svijeta koji bi iz temelja uzdrmao tri-u-jedan etničku strukturu ljekovito bi djelovao i na bosanske nacionalizme.
Od onoga od čega se najviše bojiš nećeš pobjeći, jer ono je uvijek tu sa tobom. Stanuje u tvom strahu.
