Trovanje hiljadu i po ljudi u Beranama nije tek još jedna priča o javašluku, nego nesnimljena epizoda Dosijea X.
Sve je počelo kao u prosječnom, toliko puta viđenom holivudskom filmu ekološke katastrofe.
Berane, uspavani gradić na sjeveru Crne Gore. Kraj je mjeseca avgusta i vrijedni ljudi bespravno krče okolne šume – na vrijeme valja pripremiti ogrev za zimu, koja u tim krajevima stiže rano, a kada stigne ne zna otići. Oni lijeni sjede u baštama kafića: Crnogorci nikada nisu bili impresionirani bajkom o cvrčku i mravu.
Dani u Beranama teku sporo i teško ih je razlikovati. Spori i istovjetni dani postaju mjeseci, a mjeseci, prije nego se sjetiš prebrojati ih, gomilaju se u godine. U našim malim mjestima ljudi se ne raduju novome: ono po pravilu donosi nevolje. Mudri mještani na pitanje: “šta ima novo?”, odgovaraju sa “hvala Bogu, ništa”. I zaista: ništa ranu jesen 2013. u Beranama ne bi razlikovalo od svih drugih jeseni, da grad nije zatrpan smećem. Otpad se odavno prelio iz kontejnera i sada ga vjetar kotlja ulicama. Ljudi nastoje ne otvarati prozore svojih stanova, jer smrad koji se širi gradom je iz dana u dan sve raskošniji. Kako su saopštili nadležni, očekuje se da se u Beranam pojavi tifus, koji je, ne bez ponosa je istaknuto, “u Crnoj Gori iskorijenjen”. Bravo nam!
‘Prsa u prsa’
Žitelji sela kraj Berana, koje se sasvim prigodno zove Beranselo, blokirali su gradsku deponiju na Vasovim vodama, pa je gradsko smeće moralo ostati u gradu. Beranseljani se pitaju: šta će deponija na izvorima? Zašto smeće truje njihovu vodu i zemlju? Pita li neko ljude čije su kuće najbliže deponiji kako je gledati djecu dok se igraju na smeću, jer drugog igrališta nemaju? Kako već biva u filmovima: pokušali su se boriti kroz “institucije sistema”. Kada su uvidjeli da sistem ne haje za njih, odlučili su se za “tradicionalni” način borbe: prsa u prsa sa policijom i komunalnim službama.
U petak, šestog septembra, policija je probila blokadu i kamioni su ponovo istovarili smeće na Vasove vode.
Tako u Beranselu. A, u Beranama, neproglašeno vanredno stanje.
Isprva je sve izgledalo kao masovno trovanje koje će uzburkati stomake i duhove, da bi ubrzo bilo zaboravljeno. Ali, broj Beranaca koji su tražili pomoć doktora iz dana u dan je rastao – gotovo 1400 ljudi do danas. Ukupan broj žrtava trovanja je, naravno, veći – niko ne zna koliko bolesnika se nije javilo doktoru.
Prve su vijesti rekle da je građevinska kompanija koja radi lokalni put greškom probila vodovodnu cijev, te je na taj način voda nehotice zagađena. Potom su se pojavile špekulacije da se trovanje širi vazduhom, a da bi nagomilano smeće moglo biti izvor zaraze. Potom je opet rečeno da je u pitanju voda. Pa, se onda pribjeglo kompromisnom rješenju, u stilu – nađemo se na pola, te je javljeno kako su “uzroci epidemije mješoviti”. Mješoviti ili ne, u uzorcima vode su pronađene bakterije i virusi koji su mogli izazvati trovanje.
Uzrok epidemije
Sa tim se nije složio direktor beranskog vodovoda. On je izjavio kako smatra da uzrok epidemije nije neispravna voda.
Onda se sastao beranski parlament, koji je zaključio da se ne može složiti oko zaključka. Može biti da je zbog vode, ali može biti i da nije, pa treba sačekati rezultat dodatnih analiza. Kako ono kažu: dvaput mjeri, jednom sijeci. A može biti i “mješovito”. Na toj sjednici je direktorica Komunalnog, zadužena da ćera smeće, saopštila kako, citiram izvještaj Pobjede, “higijensko epidemiološka situacija u Beranama nije na zavidnom nivou”. Eto šta znači znati postaviti standarde. Ako tifus “nije na zavidnom nivou”, šta je onda očajna situacija? Kad se pojavi ebola? A kad se pojavi kuga, onda je situacija “mješovita”?
Nakon što su i komunalni i politički lideri grada rekli svoje, postalo je jasno da trovanje hiljadu i po ljudi u Beranama nije tek još jedna priča o našem javašluku i direktorsko-lokalnopolitičarskoj bahatosti, nego nova, još nesnimljena epizoda “Dosijea X”. Misterija, mili moji. Ako Malder i Skali pod hitno ne stignu u Berane, nikada nećemo saznati što se tamo, zapravo, desilo.
Bespogovorna poslušnost
Ali jedno znamo. U Crnoj Gori je na djelu princip apsolutne neodgovornosti. Čovjek koji ugrabi funkciju, ma šta da se desi, tu funkciju ne pušta. On na funkciju nije ni došao zato što je sposoban, nego zato što je u partiji. Stoga, ma koliko traljavo radio svoj posao, sve dok partiji daje partijino, on ostaje tu gdje je. Napokon, partija kadrove bira brižljivom selekcijom najgorih. Oni koji očajno rade svoj posao znaju da ostanak na njemu duguju samo partiji. To jača lojalnost i garantuje bespogovornu poslušnost – osobine koje partija naročito cijeni.
Eto zašto je moguća „misterija Berane“. Zato je moguće da se ulicama valja smeće, prijeti epidemija tifusa, a da niko nije kriv, nikome ništa. Zato je moguće da je hiljadu i po ljudi otrovano, a da nedjeljama ne znaju ni kako, ni od čega – šta ćeš, božija volja. Kao što je u odličnom tekstu na Portalu Analitika primijetila Gordana Borović, u Crnoj Gori je odgovor na sve – „popravićemo“. Građevinska firma bespravno sruši hotel u centru Podgorice, jedinu zgradu u tom gradu čija ružnoća ne izaziva fizičku mučninu, pa direktor-graditelj kaže kako nema razloga za nervozu – „popravićemo“. Napraviće još ljepši i još stariji, kao onomad Božo Kamiondžija Dubrovnik. Otrovali se ljudi – popravićemo. Majka i beba umrle na porođaju u kliničko-bolničkom centru – popravićemo. Vlada bacila zemlju u dužničko ropstvo – popravićemo. Znam, popravićemo… Ali ako u medijima iz bijelog svijeta pukne priča da je na sjeveru Crne Gore nepoznatim virusom otrovano hiljadu i po ljudi, moglo bi nas sutra bombardovati. A još nismo popravili ni sve porušeno u bombardovanju 1999…
