Crna Gora je prosto stvorena za golf. Trave nema ni za ovci pod zub, a rupe mogu bušiti jedino bušilicama za naftu.
Sve je počelo sloganom: “Mi znamo kako, Crna Gora ka Monako”. Tako je, naime, vječna vladajuća Demokratska partija socijalista početkom devedesetih godina prošlog vijeka objašnjavala svoj ekonomski program. Umjesto Monaka na Jadranu, stanovnici Crne Gore dobili su ratove, sankcije, pustošenje privrede i dvije i po decenije neprekidnih političkih tenzija… za sada bez dobrog kraja. Danas je ekonomija ove države u ritama, a novinske stupce pune informacije o “crnim trojkama”, koje su, navodno, pod komandom vrha policije, premlaćivale ljude.
Teško je prisjetiti se svih kolosalnih projekata koji su na sva zvona promovisani, uz obećanje: ovo će zauvijek promijeniti Crnu Goru. U međuvremenu je crnogorska obala, nažalost, zaista promijenjena: divlja gradnja je pojela nekada prelijepi pejzaž. Inspiracija za bespravno podignuta naselja na Crnogorskom primorju očito nisu bile luksuzne vile Azurne obale, nego favele i slumovi Trećeg svijeta. Ukoliko Crnu Goru u dogledno vrijeme ne pogodi zemljotres nalik na onaj iz 1979. godine, ružnoća nad kojom se može jedino plakati ostaće trajno obilježje našeg Monaka. Izgled zaleđa Budve i primorskih mravinjaka između Bara i Ulcinja ozbiljno dovodi u pitanje uvjerenje da u svemiru ipak ima nekog poretka. Arhitektura koja je kao rak napala tamošnji pejzaž čovjeka navodi na misao: ako su graditelji tog čuda smatrali da je to što su sazidali lijepo, nikada ne želim saznati što je po njihovom sudu moralno.
Od svih obećanja o sjaju i luksuzu, moj favorit je ono o novom Dubaiju na ulcinjskoj Velikoj plaži. Šeici stižu, rečeno nam je, i donose novce kojima će u Ulcinju nići soliteri, rotirajući restorani na krovovima, vodoskoci koji pljuckaju u nebo, jahte i sva sila bogatih i slavnih. Ima li na svijetu toliko bogataša i jahti koliko ih je spremna ugostiti Crna Gora?
To smo već vidjeli: kako se obećana blještava budućnost, kada stigne, pretvara u sivu sadašnjost. Koja donosi nova obećanja za budućnost. Naši životi, u međuvremenu, kao kapi koje uzalud padaju na suvu, ispucalu zemlju, neumitno cure u sadašnjosti. Koja je bjelodano pokazala da bajke nisu samo sredstvo za uspavljivanje djece: one su, ujedno, i sjajno sredstvo za vladavinu čitavim zemljama i narodima.
Sjeme, voda i 100 godina
Istini za volju, nije da su sva obećanja o crnogorskom Monaku bila laž… Porto Montenegro u Tivtu, recimo, zaista je sagrađen. Kako je i obećano: to je Diznilend za bogate. Tu Rotšildi slave rođendane, a poslovni ljudi organizuju žurke u kafeu sa bazenom, gdje zdjela voća košta 100 eura. Mediji najavljuju izgradnju nove vile – “Ksenija” će se zvati, čini mi se – u kojoj ćete, ako požurite, jer je interesovanje veliko, za 2,5 miliona eura moći kupiti svoj stan iz snova.
Van zidina Porto Montenegra Crna Gora je i dalje Zimmer frei, kilometarske kolone automobila, pretrpane plaže ukrašene pamidorama i lubenicama, ćevapi i burek. A nobles iz Porta ne jede ćevape. Oni igraju golf. I, eto nevolje. Da hoće da igraju kamena s ramena, ne bi bilo problema: kamenja ima, našla bi se i pokoja livada. Ali, golf u Crnoj Gori… to je potpuno nova dimenzija grotesknog.
Kažu da vam za dobar engleski travnjak treba svega tri stvari: dobro sjeme, dosta vode i – 100 godina. U crnogorskom kamenjaru ljeti nemaju gdje ni ovce pasti, nego ih vode u planine, na katune. Ova je zemlja prosto stvorena za golf. Trave, rekoh, nema ni za ovci pod zub, a rupe mogu bušiti jedino bušilicama za naftu.
Posebna je priča: ko bi ovdje igrao golf? Možda lokalni novobogataši, oni koji su prije 20 godina popravljali kamione, a danas se voze u privatnim avionima? Ili “kontroverzni biznismeni”, koji su novac stekli mecima bušeći rupe na ljudima? Oni bi sada trebali danju špartati livadama i ubacivati loptice u rupice, a noću u nekoj diskoteci iz lanca “Pakao u vašem gradu” novcem kititi Cecu i Severinu? Ili će igrati samo stranci? Za njih je boravak u Crnoj Gori ionako, kako su Pistolsi pjevali u Holidays in the Sun: “A cheap holiday in other peoples misery” (jeftin odmor u tuđoj bijedi).
Ove je nedjelje u Tivtu, na prostoru nekadašnjeg poljoprivrednog dobra, firma Boka Grupa otvorila golf teren. Svečanosti je prisustvovao i predsjednik nacionalnog golf saveza, koji je prozborio nekoliko riječi o svijetloj budućnosti tog sporta u Crnoj Gori. Znajući koliko nezaposlenih ima u državi nam, golferima neće biti teško da nađu bivše radnike industrijskih giganata voljne da im nose torbe i štapove.
Mafijaška posla
Početni udarac sa budućeg prvog golf terena u Crnoj Gori izveo je vojvoda od Somerseta. Loptu je zviznuo golf palicom ruske kneginje Milice, kćerke kralja Nikole, koja je prije 107 godina donijela ovaj sport u Crnu Goru. Engleski plemić prethodno je simbolično dodao lopatu zemlje na svježe zasađenu maslinu pored vježbališta Kraljevskog crnogorskog golf terena, čiji je pokrovitelj ruski princ Vladimir Romanov. Pa gdje ćeš ljepše…
Ali, ne misle svi tako. Bivši vlasnici zemljišta na kojem je evropsko plemstvo naumilo da mlati palicama i maltretira poslugu okupili su se ispred budućeg terena i protestvovalo. Oni hoće da im se vrati zemlja. Njihov predstavnik Mato Marović rekao je: “Ovo su mafijaška posla, ne dozvoljavate vlasnicima da priđu svojoj imovini.” Organizatori su, javili su crnogorski mediji, tada preko ozvučenja pustili glasnu muziku, kako se ne bi čuo njegov govor.
Što Marovića nije spriječilo da nastavi: “Ova zemlja je natopljena krvlju i znojem naših predaka, došli smo u miru, da ponudimo ljudski razgovor i dogovor. Ovdje se, po sudskoj zabrani, nije smjelo ništa graditi i raditi dok traje sudski proces. Oni su to uradili protivzakonito, gaze Ustav, gaze zakone, gaze sve. Ne može tako… Ovo su ljudi van zakona, vjerujem da će biti ljudi u Crnoj Gori koji će poštovati zakone i Ustav, jedino tako možemo u Evropu.”
Ah, tu ne bih bio optimista… Gospoda sa golf palicama nisu stigla iz Libana ili Avganistana, nego pravo iz stare, dobre Evrope. Meni se čini kako smo još dobro prošli ako se budu držali samo golfa: ako nam sutra kroz dvorišta i dnevne sobe ne budu prolazili na konjima, u potjeri za lisicama.
Do sljedeće nedjelje vaš
Andrej Nikolaidis
(Aljazeera Balkan)
