Šestdesetšestogodišnji Ulcinjanin Leka Brisković u sadejstvu sa svojom porodicom narodnih ortopeda punih pedeset godina pomaže povrijeđenim, uklještenim i desetkovanim pacijentima, a uporedo sa tim na drumovima vrši instruktažu u lokalnoj autoškoli „Ferari“ za sve kategorije.
Pri pomenu za ortopediju gotovo da nema ulcinjske kuće gdje bar jedan član domaćinsva nije zatražio pomoć porodice Brisković kada su u pitanju uklještenja vrata, kičme, povrede gornjih i donjih ekstremieta, ali i tremani koje pomenuta familija već šest generacija čuva i njeguje. Vrata njihove kuće u naselju Kolomza uvijek su otovorena, a pored Leke i njegovog brata Nikole u su i Lekini sinovi Kristijan, Jozo i Đovani, koji su naslijedili dar od svog djeda, čuvenog Zefe Briskovića. Zefa je bio je veoma poznat ne samo u lokalnim već i u regionalnim okvirima, jer je nesebično pomagao povrijeđena lica „od Triglava do Đevđelije“, ali i šire. Tome u prilog govori da je svoj radni vijek proveo u Hotelsko-turisičkom preduzeću „Ulcinjska rivijera“ kao fizioterapeut, a za svoj rad nagrađen je sa zahvalnicom od nekadašnjeg predsjednika Socijalisičke Federaivne Republike Josipa Broza Tita 1979. godine. Svoju vještinu popularni „Doktor“ kako su ga zvali na desetine klijenata koje je uspješno izliječio Zefa je prenio na svoje sinove Nikolu i Leku, a tradicija narodne ortopedije u porodici Brisković datira od Lekinog istoimenog čukunđeda, koji je rodonačelnik loze. Čuveni Zefa zahvaljujući svom radu posthumno je odlikovan za počasnog građanina Ulcinja 2023. godine, šest godina nakon smrti.
Svojom skromnošću, koju je naslijedio od oca Leka je nastavio da liječi ljude od iščašenja, uganuća ruku i nogu, kao i gotovo svih problema sa kičmom. Ono što njega i njegovu porodicu krasi jeste da za svoje usluge ne naplaćuju novcem, već to smatraju svojom dužnošću zbog dara koji kažu da je od boga naslijeđen.
„Gotovo samouk naučio sam od svog oca ovu plemenitu vještinu i najveće mi zadovoljstvo pričinjava da pomažem osobama koje mi traže pomoć. Mi smo naša znanja prenosili s koljena na koljeno, a ja lično punih 50 godina se bavim ortopedijom, jer sam sa petnaest godina izučio ovu vješinu“, iskren je gospodin Leka.
Za njega gotovo da odmora nema, dok prepričava samo koliko na dnevnom nivou odradi intervencija prisjeća se da su mu razni pacijenti na razne načine dolazili da mole za pomoć i da je u većini slučajeva uspio da pomogne ljudima u nevolji, pogotovo ako povrijeđeni dođe pravovremeno.
Ono što „junaka ove priče“ čini jedinstvenim je činjenica da je svoju penziju zavrijedio kao instruktor vožnje svih kategorija motornih vozila i da je svojoj djeci koji su takođe instruktori, pomogao da izuče zanat. Naročito je zanimljivo da je 1981. godine bio najmlađi instrukor vožnje u SR Crnoj Gori, a i pored penzije i dalje radi u porodičnoj Autoškoli „Ferari“ skupa sa svojim sinom Jozom, koji je magistar drumskog saobraćaja i sa Kristijanom i Đovanijem koji takođe drže časove vožnje za A i B kategoriju.
Obučavanje kandidata vršio je motornim vozilima kao šo su fića, jugo, zastava, a u posljednjih nekoliko godina svoje znanje prenosi na vozilima poput forda i citroen kaktusa. Za svojih 45 godina karijere instruktora vožnje nema preciznu brojku koliko je kandidata u karijeri obučavao, ali na osnovu nekog prosjeka brojka prelazi 10.000 kandidata. Upoređujući neka ranija vremenasa današnjim, za gospodina Briskovića nekadašnji kandidati i vozači mnogo su bili disciplinovaniji od današnjih.
„Živimo u brzom vremenu gdje mladi vozači rano počinju da voze i kada dođu na zvaničnu obuku već posjeduju određena iskustva, međutim mnogi zbog toga nisu dovoljno disciplinovani i zbog neopreznosi dolazi do saobraćajnih nezgoda“, rekao je Leka, koji je poručio mladim vozačima da budu odgovorni kada voze naročio što je u planu novi pravilnik o saobraćaju i postavljanje novih radara.
„Mladima bih savjetovao da ne voze brže od dozvoljene brzine, da poštuju saobraćajne znake, da ne koriste mobilne telefone u toku vožnje, jer dovoljna je mala nepažnja da dođe do saobraćajnih udesa“, objašnjava Brisković, koji je instrukor svih kategorija dodajući da je od svih prevoznih sredstava najzahjevnije voziti autobus.
Leka i njegova porodica veoma uspješno vode auto školu „Ferari“ a nije rijetka situacija da upravo u autoškoli Leka sa svojim sinovima vrši ortopedske aktivnosti, jer se na dnevnom nivou desetak lica javlja za pomoć. I pored toga što ješedsesetšestogodišnjak Lekin radni dan traje od 08 časova do nekada i 21 čas, u zavisnosti od kandidata i obaveza, pogotovo što je otac petoro djece i djed četvoro unučadi, što za njega predstavlja najveću životnu satisfakciju.
„Svjestan sam da moji sinovi ne mogu sami da odgovore zadatku ogromnog broja kandidata gotovo svih kategorija, pa sam odlučio da ih malo rasteretim. Sin Jozo, kao magistar drumskog saobraćaja često je na seminarima saobraćaja, kćer Jozefina je pravnica, sin Kristijan je takođe instrukor a sin Đovani i ćerka Đovana su diplomirani fizijatri, pa je moja odgovornost kao roditelja da im pomognem u radu“, smatra Brisković, koji kao jedan od životnih ciljeva poput stvaranja velike porodice navodi i humanizam.
„Svi oni koji dožive povrede, isčašenja, pa i uklještenja, vrata i nerava mogu da se obrate mom bratu Nikoli ili djeci za pomoć u bilo koje doba dana ja im stojim na raspolaganju. Mi smo dobili dar od Boga, koji nesebično primjenjujemo kad god je to moguće, a bilo je situacija gdje stepen povrede biva toliko ozbiljan da mi možemo pružiti minimalnu pomoć, ali odmah predlažemo dalju medicinsku pomoć”,iskren je Leka, koji je pored instruktorskog posla i ortopedije u vojsci 1979. godine bio intendant i bavio se kuvanjem.
„Bila je to kasarma „Muzil“ u Puli i „Karlo Rojc“ gdje sam u sklopu roda Mornarice služio obavezni vojni rok. Tada sam pripremao hranu za više desetina lica, međutim zbog ogromnih obaveza, koje sam imao kroz karijeru tim pozivnom nisam nastavio da se bavim. Pored toga vojni poziv pamtiću i po detalju da kada sam bio raspoređen u Split dogodio se razorni zemljores 1979. godine pa sam taj period zamolio pretpostavljene da me puste i putem više prevoznih sredstava uspio da posjetim svoju porodicu“, dodaje Brisković.
Leka je veoma srećan što može da se bavi humanitarnim radom, a kako sam kaže za sve svoje uspješne i nesebične inervencije nagrađen je sa velikom i uzornom porodicom, a veoma je ponosan šo je izuzetno cijenjen u poslu od kojeg je zavrijedio penziju. Za kraj Leka poručuje da će se dok ga zdravlje služi baviti instrukorskim poslom a da mu je pomaganje povrijeđenima zadovoljsvo koje ne naplaćuje.
Autor teksta: Vasilije Radić
