Početkom oktobra 1964. godine pošao sam za Beograd. Dobili smo smještaj u Studentskom gradu u Novom Beogradu. To je tada bio, a i sada je najveći dom studenata na Balkanu. Računalo se da sa ilegalcima u četiri bloka ima oko 10.000 studenata. Danas je ovaj kompleks renoviran i ima smještajni kapacitet od šest hiljada studenata.
Kao početnici-“brucoši” dobili smo petokrevetne sobe. Bili smo smješteni u II bloku, soba 709.Cimeri smo bili Stanko Obradović (Bosanska Krupa), Milovann Janković i Žarko Martinović (Cetinje) i Vukadin Inić (Hercegovina). Često su u sobi sa nama bili i studenti koji nisu imali smještaj tzv “ilegalci”, tako da nas je
bilo nekada sedam-osam u sobi. Restoran Sudentskog grada je veliki objekat kružnog oblika na dva sprata. Tu smo imali ručak i večeru. Bonove za cijeli mjesec smo kupovali uredno, tako da smo ta dva obroka imali redovno.Doručkovali smo (rijetko) u blizini fakulteta.
Vježbe su bile uglavnom prijepodne, a predavanja u odgovarajućim amfiteatrima. Vježbe su bile obavezne . Tu smo bili raspoređeni po grupama (po abecedi). Stanko, Žarko i ja smo neprestano učili. Ujutro bi nas probudila muzika iz lokalne radio stanice Studentskog grada. Brzo smo ustajali i išli na “skver” – autobusku stanicu odakle su išli autobusi 36a i36b za Zeleni Venac, a odatle smo nastavili autobusom 33 ili trolejbusom ispred hotela “Moskva” do Medicinskog fakulteta.
Stanko Obradović je bio iz Bosanske Krupe. Kod useljenja u dom prvo smo dobili zaduženje sa inventarom: dušek iz tri djela, čaršave, ćebad. Sve smo to nosili iz centralnog magazina do svoje sobe. Kada je došao Stanko, bio je umoran, dugo je tražio sobu u visokom parteru drugog bloka. Pitao sam ga odakle je. Zadihano je odgovorio:”Pusti me bolan da malo odahnem”. Učili smo do kasno u noć. Rijetko smo izlazili u grad. Jedanput Stanko mi je rekao: ”Umoran sam, pusti me da malo
odspavam, probudi me za pola sata”. Ostavio sam ga da spava više od
sata.
Stanko i ja bili smo u različitim grupama. Neke ispite smo zajedno polagali.Kasnije smo se razišli. Sreli smo se u Sanitetsko-oficirskoj školi (SOŠ) u Beogradu 1970. godine gdje smo služili vojni rok. SOŠ se nalazila u Deligradskoj ulici u neposrednoj blizini Medicinskog fakulteta. Bili smo zajedno u III četi gdje je starješina bio kapetan Strahinja. Bio je porjeklom iz Crne Gore, dosta strog, ali korektan. Kada
sam bio na kraju specijalističkog staža u Beogradu sreo sam Stanka u krugu klinike Medicinskog Fakulteta već je počeo specijalizirati internu medicine.
U oktobru mjesecu 2014. godine bila je okupljena generacija koja je upisala Medicinski fakultet 1964. godine. Tada nam je dodijeljen “Zlatni indeks”. Stanko i ja smo bili u istoj sali, ali se nismo vidjeli. Nakon uručenja “zlatnog indeksa” te fotografisanja ipred Dekanata ja sam se sa suprugom vratio za Crnu Goru. Nisam ostao na zajedničkoj večeri.
Po povratku u Crnu Goru dr Anto Martinović mi je uručio neke fotografije sa toga skupa. Rekao mi je da me Stanko tražio.
Susret u Banja Luci
Prof.dr Žarko Martinović je bio glavni urednik “Zbornika generacije medicinara 1964-2014”. Tu sam pronašao podatke o Stanku Obradoviću. I uspostavili smo kontakt. U Banja Luci je od 21- 23. maja 2014. godine organizovan tradicionalni susret Kongres ekologije, zdravlja, rada i sporta.
Našli smo se poslije toliko godina u hotelu “Bosna”. Prepoznali smo se. Stanko mi je rekao da me tražio kada smo bili u oktobru u Beogradu na uručenju zlatnog indeksa. Tražio je mršavog druga iz studentskih dana. On me vidoo, ali sam ja bio na drugom kraju velike sale. Poslije sam ja pošao.
Sjećali smo se mnogih događaja. Stanko je čak pokazao bolju memoriju od mene. Rekao mi je da dugo radio u rodnom gradu (Bosanska Krupa), ali nesrećni rat devedesetih godina podijelio je njegov grad, pa ga je morao napustiti. Radio je u Beogradu nekoliko godina, a radni vijek završio je u Banja Luci gdje danas živi kao penzioner.
Ljetovao je često u Njivicama (Herceg-Novi), ali kako kaže sada mu je žao kako se nije sjetio da ja živim u Ulcinju i kako smo propustili toliko godina da se ne vidimo.
Uručio sam mu moje dvije knjige” Sjećanja jednog ljekara” i “Porodilište u Ulcinju, dok je Stanko meni darovao monografiju o Banja Luci.
