Ulcinjska tradicija se možda najbolje ogleda u svadbi. Jer, ta raskoš i lepršavost u veselju, ljepota narodnih nošnji, pjesama i igara, nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim.
Na najljepši način Ulcinjani su u svadbi i kroz svadbarske običaje iskazivali svoj identitet (nacionalni, vjerski, urbani, klasni, porodični), svoju posebnost i kreativnost. I sve se to plodonosno prožimalo i preklapalo, a srazmjera i intenzitet zavisili su od okolnosti i vremena odvijanja ovog svečanog događaja.
Svadba je ovdje vazda bila sadržinski najbogatiji ritual životnog ciklusa, ogledalo kulturnih procesa u ovoj maloj i interesantnoj zajednici. Ona je, u zgusnutom vidu, izražavala društvenu stvarnost – ekonomske i srodničke odnose, položaj žene i odnos prema onostranom, i nesumnjivo predstavljala paradigmatičan događaj za Ulcinjane.
Ne manje značajno jeste da su ovakvi događaji doprinosili snaženju solidarnosti, sigurnosti i kohezije među građanima/kama ovog grada. Zato su svadbi koja neizostavno ostaje u ljudskom pamćenju, Ulcinjani vazda pridavali veliki značaj. Svaki detalj sa svadbi bi se dugo pamtio i prepričavao. Ta svetkovina bila je na neki način i teatar i pozornica u kojem je glavnim akterima dodjeljivana odgovarajuća uloga koji su oni rado prihvatali.
Na taj način oni su i u najtežim vremenima očuvali prekrasne ulcinjske svadbene običaje i jedinstvenu tradiciju.
Na primjer, običaj je bio da se treba rano ženiti da bi imalo što više đece. Stoga se govorilo: “Ko rano večera i mlad se oženi, taj se nikad ne kaje”.
Međutim, u prošlosti, kada je pomorstvo bilo glavna profesija stanovništva Ulcinja, muškarci su se uglavnom ženili nakon navršenih 30 godina. S druge strane, đevojke su se udavale mlade, obično poslije 16. godine. Razlika u godinama između muškarca i žene ponekad je bila i dvadeset godina, ali i više.
Naravno da su postojali izuzeci, pa se dešavalo da se sin jedinac oženi sa 19 godina da što prije dobije đecu, da, kako narod kaže, “bogatstvo ne pođe u nasljedstvo”.
Prema nepisanim pravilima, brakovi su se najčešće sklapali uz odobrenje glave porodice, a to se posebno odnosi na žene. Ako su roditelji imali više kćeri, udavali su ćerke prije sinova da ženidbom sinova i dolaskom nevjesta ne bi bilo svađa kod kuće između nevjesta i sestara.
Većina brakova se sklapa unutar grada, uglavnom iste vjerske i nacionalne pripadnosti.
No, i to se promijenilo, ali je ulcinjska svadba još uvijek ostala najautentičniji izraz ulcinjske kulture i poimanja života. Ona je prava folklorna riznica, pa je već trebalo pokrenuti inicijativu da se Ulcinjska svadba uvrsti na nematerjalnu listu Svjetske kulturne baštine UNESCO-a, jer to svakako zaslužuje.
Kao što na budućim generacijama ostaje odgovor na pitanje koliko će cijeniti i upražnjavati tradiciju i običaje svojih predaka kojima su se neskriveno divili svi oni koji su bar jednom u životu prisustvovali ulcinjskoj svadbi.
