U mirni primorski gradić, direktno iz Podgorice, stigli su poligraf i poligrafista. Tiho i nenajavljeno, kao jezivi dokaz da se i u takvom spokoju može bezočno ukrasti i brutalno ubiti. U prvom slučaju glavni osumnjičeni za krađu 3.100 eura iz kase lokalne TO ne žele da im stomak i grudi budu prikačeni na nekakav detektor a srednji prst na štipavicu. U drugom, već viđene ubice i naručioci monstruoznog ubistva učiteljice u penziji, lagano su prošli pitanja poligrafiste dok su buljili u prazan zid radi koncentracije. I disanje i puls i pritisak i znojenje – sve je bilo pod kontrolom centralnog nervnog sistema.
Poligraf nije validan dokaz u sudskom postupku ali kao paradigma pomalo frustirajućeg procesa utjerivanja straha u kosti, moćan je instrument u rukama inspektora da istragu pokrenu makar sa mrtve tačke. Čak i prokleto nevini, kada im nakače sve one kablove, galvansku reakciju dobiju i prije prvog pitanja koje glasi, kako kažu, da li ćete nam govoriti istinu. Poligrafisti tvrde da aparat ima tačnu dijagnozu u 97 odsto slučajeva. Neki naučnici smatraju ga pak nepouzdanim jer tvrde da psihopate takve testove prolaze bez problema- to su ljudi bez emocija pa centralni nervni nema šta da nervira i izaziva.
Poligraf je star oko sto godina, a 1930., tada savremeno odjeljenje opremljeno detektorima, otvoreno je u Čikagu. Taj dar civilizacije u bivšu SFRJ stigao je 1959. U Crnoj Gori, poligraf duži Uprava policije koja ga po potrebi „seli po deželi“.
Ne vezujući ovo štivo sa brutalnim ubistvom pokojne Stane i jadnolikim profilom ubice, kome je život odavno presudio i amputirao emocije, ne mogu a da se ne otmem utisku kako bi Ulcinj danas izgledao mnogo bolje da je poligraf imao makar deceniju ranije. Tada su krenule tragične privatizacije ulcinjskih resursa i besprizorna krađa i divljačko ubijanje grada, njegove duše i tradicije. U uskom sobičku, nakačeni na detektor laži, bivši ministar i direktor Ulcinjske rivijere, Predrag Nenezić i Miomir Jakšić i tadašnji predsjednik Savjeta za privatizaciju Branko Vujović, odgovarali bi na pitanja da li su znali da ruska kompanija kojoj su prodali Otrant nema blage veze sa turizmom,da li su znali da će Rokšped srušiti Galeb a Capital estate Lido i jesu li vjerovali da ni deset godina nakon tih prodaja, Ulcinj neće imati ni novi Lido ni novi Galeb niti ijedan hotel sa pet zvjezdica? Da li bi govorili istinu kao Kamijev Merso ili bi jednostavno dopustili da ih vara sopstveni intelekt? Da li bi iskreno priznanje o tome kako su urušili jedan cijeli grad, dovelo do znojenja, ubrzanog disanja, pojačanog pulsa i povećanog pritiska? Ta užasna griža savjesti, ili kako je Andrić briljantno dešifruje, ta muka nemirne savjesti ne prolazi humanu mašinu za otkrivanje laži. Gete tvrdi da je istina suprotna našoj prirodi za razliku od zablude. Bolje živjeti u oblacima nego pokunjeno na zemlji svjestan svih svojih grešaka i svakog životnog limita. Zato vjerujem da bi sva trojica prošli detektor laži jer su vjerovatno već duboko u sebi utripovali da su u Ulcinju uradili maestralan posao. Pustili bi intelektu na volju.
Na detektor bi mogao i jedan od bivših državnih tužilaca da kaže da li je tačno da mu je zemljište koje je uknjižio na treću osobu u jeku afere o nezakonitom oduzimanju državne imovine u Štoju, ostavila pokojna baba. Zanimljivo bi bilo vidjeti i kako bi se mašina ponašala kada bi čula priče svjedoka, gotovo istih u svim predmetima kada je državna imovina preko noći postajala privatna i opštinskih pravobranilaca koji su uglavnom bili samo bolesni kada je na sudu trebalo braniti zemlju.
Kablove bi trebalo prikačiti i ministru poljoprivrede Predragu Ivanoviću da odgovori da li zna da je neko iz njegovog resora iz emotivnih razloga pušio duvan iz Krajine jer Krajinjani imaju najbolji duvan u Crnoj Gori ali recimo i Ruskinji Olgi Orlovoj, vlasnici rogobatnog objekta u Starom gradu, da iskreno pojasni kako se nekažnjeno godinama može sprdati sa tuđom državom i njenim institucijama. Ministra održivog razvoja i turizma Branimira Gvozdenovića valjalo bi kratko i jasno upitati da li bi se kupao u Port Mileni i zašto ne bi a ministra kulture Goranovića kada je poslednji put gledao film u nekom od čuvenih ulcinjskih bioskopa. Od bivše direktorice Solane Jelene Aleksić valjalo bi zatražiti odgovor da li zna ko je sada vlasnik bagera koji je fabrici za održavanje staništa za ptice poklonio ugledni Eutonatur a direktora Eurofonda Bojšu Šotru zašto je naprasno u ljubavi sa evropskim parlamentarcima i ambasadorima i JP Nacionalni parkovi.
Na detektor bi mogao i aktuelni gradonačelnik Fatmir Đeka da kaže da li zna da je truckanje gradskom kaldrmom nezdravo za bubrege građana i turista i njegov prethodnik Nazif Cungu da odgovori na pitanje da li planira da zakupi jedno od osam ili deset parking mjesta u građevini na kraju Pristana. U sobičku bi bilo mjesta i za Nazifovog prethodnika, Gzima Hajdinagu da otvoreno kaže da li još vjeruje u obećanje Vlade da ćemo ispod rasklopnog mosta na Port Mileni, jednog dana, za vrijeme naših života, gledati luksuzne jahte i jedrenjake.
U udobnu fotelju trebalo bi uvaliti i uglednog budvanskog biznismena Žarka Radulovića koji je nedavno u jednoj TV emisiji gotovo plačnim glasom govorio o tome kako je propao projekat za Valdanos. Poligrafista bi morao da ga pita ko je dao a ko uzeo 25 hiljada eura mita za propast projekta. Ispitanik bi trebalo da odgovori zašto je htio da prevari Ulcinjane jer su nesuđeni zakupci božanstvene uvale bankrotirali nedugo nakon što je Vlada odlučila da prekine farsu. Sumnjam da bi poligraf ostao čitav ukoliko bi Radulović odlučio da otvoreno odgovori na pitanje ispitivača zašto toliko voli Ulcinj. Ali šta ukoliko bi na prvo pitanje Radulović odgovorio odrečno a poligraf na startu ispitivanja ne očita laž.
Niče veli da čovjek voli prijatnu ali ne i štetnu istinu. Poligraf to ne zanima, za njega je laž neprikosnovena. (Vijesti)
