Kada se na crnogorskom nebu pojavio Pavle Pepđonović sa svojom neobičnom idejom da u “tamo nekom” Ulcinju okupi na promociji knjige Ivana Gudelja sportiste sa prostora bivše Jugoslavije, pa to uradi još jednom, i još jednom i na taj način pokaže svijetu da na ovim prostorima postoje ljudi koji mogu i umiju drugačije da razgovaraju, osim preko nišana, priča je počela da dobija vanvremenske vrijednosti. O tim vrijednostima će se možda jednog dana raspravljati u brojnim studijama na najeminentnijim katedrama.
Možda vam to sad zvuči čudno, ali možda će jednog dana Sorbona, Oksford, Kembridž izučavati fenomen Ulcinja…
Činjenica da je tamo u nekom Ulcinju mogao da se pojavi Pavle Pepđonović, zaljubljenik u sport, i da u Ulcinju okupi nešto što je do tad bilo nezamislivo i da u jednom gradu u Crnoj Gori Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Mađari, Albanci…umjesto rasprave o politici i ko je koga napao između sebe dijele zagrljaje! Umjesto fišeklija i silnih optužbi tu je druženje, a to je već samo po sebi nezamisliv podvig.
A Pavle Pepđonović ne samo da ih je sve okupio, nego ih je uvjerio da je tako nešto moguće ponoviti iz godine u godinu i da svi oni zajedno sa nestrpljenjem očekuju kraj septembra i početak oktobra da još jednom i još jednom, pa još jednom dođu u taj Ulcinj u kojem prije nikada nisu bili.
To druženje tokom “Mundijala prijateljstva” postalo je mnogo više od sportskog događaja, postao je već nakon pet godina najveći crnogorski kulturno-sportsko-turistički brend.
Još prije tri godine prilikom prvog razgovora sa Pavlom rekao sam mu da za 10 godina u Ulcinju vidim na jednom mjestu najveće svjetske sportiste, što ne znači da Vlade Divac i Žarko Paspalj ili Dino Rađa i Toni Kukoć, Dragan Kićanović, Momir Rnić, Veselin Vujović, i Zoran Slavnić, nisu sportisti svjetskog kalibra, već da će na taj Mindijal prijateljstva poželjeti da dođu i vide šta je to tako čarobno u tom Ulcinju i sadašnje svjetske sportske zvijezde, koji nisu sa prostora nekadašnje SFRJ, već iz Španije, Italije, Njemačke, SAD, Francuske…
Pavle me tog dana gledao malo čudno, ali je već naredne godine shvatio da moje pretpostavke imaju čvrst oslonac, kada su počele da stižu čestitke za jedan takav događaj iz cijelog svijeta, jer su od naših sportista čuli za Mundijal prijateljstva.
Pitao me onako, pomalo naivno, a to valjda pita svakoga, da li mislim da to treba nastaviti svake godine, ili napraviti pauzu, a ja sam mu na to rekao da će svake godine potražnja za Mundijalom prijateljstva biti sve veća i da će za 10 godina to biti naše Olimpijske igre prijateljstva…
I prevario sam se, one su to već sada i Mundijal prijateljstva raste još brže nego što sam pretpostavljao.
Udruženje sportskih novinara Crne Gore nije tokom prethodnih 20 godina uradilo mnogo toga dobrog, naprotiv, ali kandidatura Pavla za Trinaestojulsku nagradu je jedan od onih poteza koji makar na trenutak zamagli sve mrlje iz prethodnog perioda.
A Pavle, ko Pavle, opet zbunjen, opet skroman i zatečen, kao da nije svjestan šta je ostvario, kakav je podvig napravio na ovim ludim prostorima.
Suština cijele priče je da Pavle nekako uspjeva da sačuva to dijete u sebi i sa sjedom kosom i da se svaki put dječački zacrveni u obrazima na svaku pohvalu na njegov račun, i da iznova i iznova svoje zasluge pokušava da pripiše i podijeli drugima…
“Kada sam vidio da me je Udruženje sportskih novinara Crne Gore kandidovalo za Trinaestojulsku nagradu iskreno, bio sam veoma iznenađen, ali prije svega počastvovan. Sama činjenica da vas neko predloži za najveće državno priznanje predstavlja veliko priznanje za sve ono što ste godinama radili. Ovu kandidaturu ne doživljavam samo kao priznanje za sebe, već prije svega kao priznanje za cijeli Ulcinj, za sve Ulcinjane i Ulcinjanke koji su na različite načine bili dio ove lijepe priče”, rekao je Pavle Pepđonović.
“Mundijal prijateljstva” danas je prepoznat i van granica bivše Jugoslavije i biće svjetski brend, to je sigurno, samo što Pavle toga još nije potpuno svjestan.
“Kada smo počinjali, željeli smo da kroz sport gradimo prijateljstva i da Ulcinj predstavimo ljudima koji možda nikada ranije nijesu bili ovdje ili su o njemu imali pogrešnu sliku. Nažalost, često se naš grad posmatrao kao neka udaljena zabit na krajnjem jugu Crne Gore. Danas je situacija potpuno drugačija. Kroz ‘Mundijal prijateljstva’ hiljade ljudi upoznale su Ulcinj kao grad bogate istorije, kulture, prirodnih ljepota i prije svega dobrih domaćina. Posebno me raduje što su mnogi učesnici, nakon završetka manifestacije, odlučili da se vrate sa svojim porodicama i prijateljima i da godišnje odmore provode upravo u našem gradu. Mislim da nema ljepše potvrde da smo ostvarili cilj”, rekao je Pavle Pepđonović.
A nagrada k’o nagrada, ona će doći prije ili kasnije, ako ne ove godine, ono naredne ili 2028. godine, ona je neminovnost. Ali Crna Gora mora da shvati istovremeno da je Pavle Pepđonović, možda nezaslužena nagrada Crnoj Gori, dar sa neba koji je došao kao munja i obasjala cijeli region.
Neki sportisti ostanu upisani zlatnim slovima u anale svjetskog sporta zbog golova, koševa, poena, svjetskih rekorda, a Pavle Pepđonović biće upisan u anale svjetskog sporta jer je pronašao originalan način da udari takvu šamarčinu nacionalizmu, šovinizmu i bilo kakvim podjelama na nacije, religije, rase…
(Stanko Radulović, Portal Aktuelno)
