Riter Fon Harf opisivao je Ulcinj kao „mali grad jedinstvene ljepote“. Ostavio je i važan dokument, koji svjedoči o Albancima kao stanovnicima grada i u tom, mljetačkom periodu. Toliko su mu bili jedinstveni i interesantni, da je u Draču spakovao svojevrsni mali njemačko-albanski rječnik
Teško da je Evropa tokom srednjeg vijeka imala zvanje više romantizovano, od vitezova Svetog groba. U odrednicu bi stali i ratnici i pustolovi i hodočasnici; najčešće pisci, uvijek avanturisti… I sve odjednom. Arnold, riter od Harfa, jedan je od najslavnijih.
Ulice i škole, najviše u njemačkoj najbogatijoj pokrajini Rajna-Vestfalija, pola milenijuma nakon Arnoldovih pustolovina nose njegovo ime. U 15. vijeku u njemačkim državama duž Rajne bio je praktično selebriti; na način na koji je to vjerom obilježeno, a mitologijom prožeto vrijeme moglo biti na prostoru najbogatije Evrope.
Arnold Fon Harf jedan je od rijetkih vitezova poznog srednjeg vijeka koji je uspio da, na istom poduhvatu i u istoj pustolovini, obiđe tri ključne destinacije hodočasnika tog vremena: Jerusalim, Rim i Santjago de Kompostelu. I tu se krije nama bitna referenca: jedna od destinacija slavnog viteza bio je i Ulcinj.
Arnold je dugo putovanje na Orijent počeo iz Kelna, početkom novembra 1496. godine. U februaru 1497. grabio je, morem i kopnom, od Venecije ka Aleksandriji… I u tom periodu njegove stanice bile su i, tada mletački, Ulcinj i Drač. U turbulentnom vremenu na našim prostorima, manje od godinu nakon što je Đurađ Crnojević morao da napusti Zetu, pod pritiskom sve moćnijih i dominantnijih turskih gospodara… Ali i nekih 80 godina prije nego što će Ulcinj postati dio Osmanske imperije.
Odmah da kažemo, Arnold u putopisu (koji će potom u njemačkim državama postati svojevrsni bestseler) nije štedio ni ljude, ni prostore na kojima je boravio. Na primjer, iz Egipta je izvještavao o prvim slučajevima zaraze sifilisom na Mediteranu (svega nekoliko godina nakon što je bakterija, na Kolumbovim brodovima, u naš dio svijeta donesena iz Amerike). Istina je bila njegova apsolutna obaveza, kako i dolikuje onom, koji je u Crkvi Svetog groba u Jerusalimu, na mjestu Hristovog stradanja i slave, potom dobio čast da se naziva vitezom njenog imena.
E, taj riter Fon Harf opisivao je Ulcinj kao „mali grad jedinstvene ljepote“. Ostavio je i važan dokument, koji svjedoči o Albancima kao stanovnicima grada i u tom, mljetačkom periodu. Toliko su mu bili jedinstveni i interesantni, da je u Draču spakovao svojevrsni mali njemačko-albanski rječnik… I tako ostavio drugi najstariji zapis na albanskom jeziku u istoriji! Vitez je zapisao riječi najčešćih fraza korisnih putnicima, najviše pominjanih riječi… Na sličan način na koji je, recimo, zapisivao njemačke prevode riječi jezika južnoslovenskih naroda u Slavoniji.
O vjerodostojnosti njegovih zapisa svjedoči i opis Skadra: „Veliki fortifikovani grad koji su Turci oteli od Venecije nekoliko godina ranije“). Na putu do Aleksandrije boravio je i na jugu Italije u Kalabriji, potom i na Krfu… Ali rijetko odakle je, od Kelna do Jerusalima, pa do Rima i Santjago de Kompostele pa nazad kući, ostavio tako lijepu sliku spokoja i banalnog, bezbrižnog života, kao u tihom Ulcinju, te zime 1497. godine.
Pisao je o krokodilima, lavovima i sezonskim poplavama Nila; o ostrigama na Rodosu i aleksandrijskoj gardi, čiji su golubovi pismonoše donosili vijesti iz nekih stotinama milja udaljenih svjetova… Zapisivao i riječi na arapskom, etiopskom, hebrejskom, jermenskom turskom – ali i na jeziku Kelta Bretanje.
Preminuo je sa 34, samo pet godina nakon što se, nakon hodočašća, smirio u naslijeđenom dvorcu u Vestfaliji, koji je opstajao sve do prije pola vijeka. I kući i dalje pisao: izmaštana i romansirana „putovanja“ do Madagaskara, Nikobarskih ostrva, izvora Nila… Njegovi putopisi sada su predmet cijelih studija Univerziteta Oksford. A jedna divna i tiha ulica u Ulcinju, staza ka Hotelu Albatros, otkriva njegove pučine i već nekoliko godina nosi njegovo ime. (Stojan Stamenić. Ulcinj)
