Prošlo je trideset godina otkada sam u vihoru ratnih razaranja bivše SFRJ, emigrirao, “trbuhom za kruhom”, u nadi da u se jednog dana, “brzo”, vratiti u svoj rodni grad. No, krug se polako zatvara, život izmiče svojim tokom, evo da citiram i pokojnog Konstantina Kavafija:
Grad
Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora. Naći će se drugi grad bolji od ovog. Svaki moj napor je ovdje proklet, osuđen; i srce mi je – kao leš – pokopano. Dokle će mi um ostati u ovoj tmini. Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam, crne ruševine svog života spazim, ovdje, gdje sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio.“
Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora. Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati istim. U istom ćeš susjedstvu ostariti: u istim ćeš kućama osjediti. Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš – ne nadaj se – nema za tebe broda, nema puta. Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu, straćio si ga i na cijeloj kugli zemaljskoj.
Naravno, nije bilo potrebno da emigriram u SAD da bih otkrio koliko toga ljudi sa naših prostora, zapravo, imaju zajedničkog, bez obzira na zemlju u kojoj žive. Gdje god sam putovao i susretao ljude sa Balkana, pogotovo mlade, vidio sam istu žeđ za znanjem, mirom, saradnjom i blagostanjem. Zato mislim da su sukobi u regiji, uglavnom, rezultat loše politike. Balkanci dijele iste nade i nevolje, kao i iste snove za bolju budućnost.
Danas smo svjedoci kako studenti, i stručnjaci, porijeklom iz Ulcinja, doprinose zajednici i ostavljaju značajan trag u javnom i poslovnom okruženju zemalja u koje su emigrirali. Razlozi emigracije su poznati: nedostatak adekvatnog obrazovanja i zapošljenja, što je posledica nemara i odsustva strateške vizije razvoja Ulcinja i adekvatne politike koja bi tu viziju sprovela u djelo. Svim Ulcinjanima koji su uspjeli u emigraciji treba iskazati dublje poštovanje za hrabrost s kojom su se sučelili sa ne tako malim izazovima budući da su napustili svoj dom i ognjišta.
Budi nadu nedavna američka inicijativa zajedničkog povezivanja Srbije i Kosova savremenom infrastrukturom te da su za brojne projekte usmjerene “milijarde dolara” što bi značilo da “regija neće ostati zarobljena u prošlosti, već će gledati u budućnost”.
Čini se da ideja Mini Schengena i regionalnog ekonomskog povezivanja nailazi na širu podršku vladajućih struktura zemalja koje čekaju na ulazak u EU. Međutim, fokusiranje na infrastrukturne projekte bez sveobuhvatnijeg plana kulturnog i socijalnog zbližavanja ratom razdvojenih naroda, naročito omladine, možda bude i nesvrsishodno. Savremeno obrazovanje okrenuto budućnosti je osnovni preduslov svakog održivog ekonomskog razvoja i pridonijeće da “Balkan postane sinonim mira, regija iz koje mladi ljudi neće odlaziti, već se vraćati raditi”.
Kao sa bilo kojom vizijom, da bi se ona ispunila, odgovarajuće dugoročno planiranje i resursi su potrebni. Možda, u svrhu regionalnog povezivanja, Ulcinj, mediteranski grad u kojem složno žive narodi muslimanske, pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti (Albanci, Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Romi- Egipćani i ostali) može da posluži kao inicijalna tačka razvoja. Polazna tačka za regionalno planiranje je da Ulcinj očuva svoj identitet otvorenog, kosmopolitskog grada sa razvojnom politikom na bazi održivog razvoja, da se stari grad Ulcinja uvrsti u Svjetsku baštinu Unesca, da se osigura status Regionalnog centra razvoja i podrži inicijativa u otvaranju američko-evropskog koledža, DULCINEA, kako bi se privukao što veći korpus studenata iz šireg regiona.
Ulcinj bi trebalo svoju funkcionalnost da usmjeri u pravcu jake međunarodne saradnje. Putem takve saradnje i distribucijom zajedničkog rada, Ulcinj kao budući regionalni univerzitetski centar zapadnog Balkana mogao bi da formira Univerzitetsku Alijansu sa svjetski poznatim brendom nastavnih programa, resursima i sadržajima iz SAD-a i Evrope. Ulcinj bi svakako, svojim postojećim kapacitetima, mogao da ponudi održavanje nastave i instrukcija u stilu najsavremenijeg američkog koledža tokom cijele godine.
Formiranjem takve Univerzitetske Alijanse, koja bi mogla da obuhvati i neke od postojećih, adekvatno valorizovanih, fakulteta u okruženju, nastavna i naučnoistraživačka, ali i turistička ponuda Ulcinja,će postati atraktivnia i sveobuhvatnija, čime bi se i regionalna mobilnost studenata i turista povećala. Na taj način, formiraće se jak i međunarodno priznati “brend ekselencije” Ulcinja kao obrazovnog centra. Ulcinjska ekonomija će zaživjeti i konsolidirati, omogućavajući nova radna mjesta i isporuku svestranog naučnog istraživanja čime bi se spriječio odliv mozgova i odlazak omladine. Naučno istraživanje će biti ojačano i putem, na primjer, novih multidisciplinarnih istraživačkih projekata i ulaganjem u komercijalizaciju izuma.
Ulcinj je kao usidreni brod, njegove padine 2500 godina odoljevaju burama i osvajačima. Slojevi arheoloskih otkrića su živa knjiga za današnja i buduća pokoljenja. Kao jedno od najstarijih naselja na jadranskoj obali, osnovan je u 5. stoljeću prije nove ere od strane Ilira da bi ga Rimljani osvojili 163. p.n.e. Podjelom Rimskog carstva Ulcinj pripada Vizantijskom carstvu. Tokom srednjeg vijeka bio je pod južnoslovenskom vlašću nekoliko stoljeća. 1405. godine postaje dio Venecijanske republike. Bivša je srednjovjekovna katolička biskupija i postaje latinsko titularno sjedište. 1571. postaje dio Osmanskog carstva. 1666 g. samoprozvani jevrejski Mesija, Sabbatai Zevi, biva prognan iz Istanbula i umire u Ulcinju. Prema predanju, slavni španjolski pisac Miguel de Cervantes svojedobno je dopao ropstva ulcinjskih pirata i kažu da je njegovo najveće djelo “Don Quixote” zapravo nastalo ili bilo inspirirano robovanjem u ovom dijelu Jadrana. Kako tvrde mnogi poznavaoci njegovog života, lijepa Dulcinea prepoznata je kao Ulcinjanka (Dulcigno – Ulcinj).
Ulcinj je postao dio Kraljevine Crne Gore od 1878. godine do 1918. godine, kada je Crna Gora nakratko apsorbovana u Kraljevinu Srbiju, prije nego što će svi biti integrisani u prvu od jugoslovenskih federacija krajem godine. Ulcinj je ostao u crnogorskom entitetu dok je Jugoslavija postojala do 2006. godine, kada je nakon referenduma, postao dio nezavisne Crne Gore.
Tokom 20. vijeka Ulcinj je preživio velike padove i uspone. Ulcinj je bio drugi po veličini grad Crne Gore kada se pridružio kraljevini 1880. godine. Tokom 80tih, Ulcinj je doprinosio 40% prihoda crnogorskom turizmu. Volio bih da se ovim mojim prilogom otvori novo poglavlje razvoja Ulcinja, Crne Gore i regiona.Time bi se, iskreno se nadam, pokrenula inicijativa koja bi vratila Ulcinj na mapu svijeta, povratila mu istorijski značaj koji je nekako zagubljen i pod maglom.
Autor je Ulcinjanin, građevinski inženjer; partner je i tehnički direktor građevinske firme u Los Angelesu
