Svakog jutra šetamo
pješčanom plažom
čiji se kraj još nikad
nazreo nije.
Nas dvoje i naš pas
nismo još nikog sreli.
More je obično mirno,
osim kad je jugo.
Vidimo otiske ljudskih koraka.
Trudimo se svaki zaobići.
Jer, možda nam se nešto
loše desi ako nagazimo
na tuđi korak.
Na vlažnom pijesku
napuštene leže dječije cipelice –
žute, teget, roze.
Nalazimo na igle i boce
za infuziju.
Odbačene flaše jogurta i
crvene pojaseve za spasavanje
preskačemo.
Sve što vidimo preskačemo.
Pas svakog jutra nalazi
po neku mrtvu pticu.
Stoji zbunjeno pred njom.
Ne želi je dirnuti.
Plaši se nesreće,
nas dvoje to znamo.
Drveni plažni barovi,
oronuli od kiše, vjetra i zime
bude nam maštanja
o ljetu, muzici, tijelima.
Svakog jutra poslije šetnje
čistimo meko krzno
našeg psa i odlazimo kući
gdje pijemo kafu
i čavrljamo.
