U Ulcinju je tokom proteklih vjekova živjelo mnogo “čudnih” ljudi. Tako nazivani, titulisani i okarakterisani od naroda iz neznanja, nezainteresovanosti da ih bolje upoznaju, analiziraju njihovo ponašanje i postupke, zbog čega su ih žigosali različitim pogrešnim imenima i imali prema njima brojne predrasude.
Jedna od ovih “čudaka” bio je i Ramo “Thesi” (Ramo vreća), Dabi (Dabović); kasnije je njegovo pleme promijenilo prezime u Ljaka, (Ljaković), koga sam poznavao kao dijete. Tokom 1980-ih do 11.10.2024. godine Ramo “VREĆA” je bio “izbrisan” iz mog mozga i sjećanja. Tog dana sreo sam se sa Selverom Vukovićem, snimateljem i dopisnikom, novinarom Televizije Crne Gore. Pitao me je da li sam ikada čuo za ime Ramo THESI”?
Odgovorio sam mu: Ne samo da sam čuo za njega, nego sam ga “znao” i često ga viđao na ulicama Ulcinja, kada sam bio dijete, od 6. do 9. godine.
U tom trenutku sam shvatio da sam poslije četiri decenije “oživio” Rama u svom sjećanju, ne znajući šta je bio uzrok i svrha ovog Selverovog pitanja.
Ulcinjanin koji živi u Americi, trenutno na odmoru u Ulcinju, tri puta je sanjao isti san u posljednje dvije godine, gdje ga je pokojni Ramo “VREĆA” zamolio da mu sagradi grob. Pošto što su se ulcinjski Amerikanac i Selver upoznali prije nekoliko godina tokom svetog hodočašća u Kaabi, Ulcinjanin je zamolio Selvera da mu pomogne u pronalaženju Ramovog groba, kako bi ispunio amanet kojim ga je Ramo “obavezao” u snu. Selver je sa njim otišao u Ulcinjske Krute i kontaktirao ženu koja je bila udata za potomka plemena Ljaka (Laković), čiji je muž umro 2016. Ali, zbog nedostatka metoda istraživanja ove dvojice, nisu imali konkretne rezultate. To je bio razlog zašto me Selver zamolio da mu pomognem u ovom slučaju. Jednog dana smo otišli sa ulcinjskim Amerikancem i Selverom u Krute kod iste žene koju su kontaktirali nekoliko nedjelja ranije, ali sam ja preuzeo ulogu vođe “ekspedicije”.
Ova domaćica je potvrdno odgovorila na moja pitanja i rekla da su Rama svi zvali – Ramo “Vreća -Thesi”, pokazala nam porodično groblje, oko 500 metara smješteno od kuće, gdje smo našli smo grob Rame Dabija (Dabović) sagrađen 70-ih godina prošlog stoljeća, sa još četiri porodična groba, okružena i očišćena od strane porodice, koja se brine o ovom groblju. Nakon njegove smrti, članovi njegovog plemena promijenili su prezime u Ljaka (Ljaković). Razlog za promjenu prezimena ima dugu i zamršenu istoriju…
Pošto sam utvrdio, da Ramov grob postoji, da je u dobrom stanju, da se o tom groblju brine jedna porodica, da se redovno čisti, da je na porodičnom zemljištu, nametnulo se neizostavno pitanje: Zašto je Ramo od ovog Ulcinjanina u snu zahtijevao “izgradnju” njegovog groba? Došao sam do logičnog zaključka i tumačenja ovog amaneta i odgonetavanja ove dileme, te sam ovo “rješenje” predložio Ulcinjaninu iz Amerike.
Ramo u snu nije “mislio“ na svoj grob, već na ženu koja ima 18-godišnjeg sina, ograničenog, nepokretnog i nesposobnog za samostalan život. Tako je Ramo “Thesi” apelovao na humanu savjest Ulcinjanina, koji je bogat, klanja pet namaza dnevno, koji daje mnogo zekata (pomoći) ljudima u nevolji i udjeljuje milostinju, pomaže gdje treba i gdje je pomoć potrebna. Duh i duša Rama Dabija/”Vreće”/ takođe zna, sa onog svijeta, ko može ispuniti njegov amanet (oporuku).
Dakle, tu sposobnost dragi Bog nije svima darovao, a ta osobina, posebnost, mentalna, duhovna sposobnost, ta “čudna” ponašanja, “nenormalni” postupci ulcinjskog “Nostradamusa”, često su izazivali radoznalost, iznenađenje, predrasude i ponašanje, nehumanost sugrađana prema “tihim genijima” sa nadljudskim sposobnostima.
Čak i da se ova epizoda nije dogodila, slučaj Ulcinjanina iz Amerike, Ramo “Vreća” bio bi predmet mog fokusa na temu ulcinjskih “Nostradamusa”. Postoje i druge istinite anegdote koje su uvjerljivo dokazale da je Ramo imao duhovne sposobnosti, ekstrasenzorske sposobnosti supravibracijskih, parapsiholoških ćelija, dar od Boga, da bez riječi “skenira” misli ljudi o čemu razmišljaju. 20.10.2024, nedjelju dana nakon “ekspedicije”, sreo sam ulcinjskog Amerikanca i pitao ga da li je odnio zavještanje (amanet) na mjesto? Da, majci hendikepiranog dječaka poklonio je solidnu svotu novca i dodatno je donirao i sumu novca za džamiju.
Ali, kako je Ramo “znao” da je ovaj čovjek (ulcinjski Amerikanac) spreman ispuniti njegovo zavještanje iz onog svijeta? Ovo pitanje je suština ove priče, jer to nije bio sam Ramo Dabi Ljaka – “Vreća”, jedini “Nostradamus” Ulcinja, nego je bilo još nekoliko takvih osoba tokom proteklih vjekova, oštroumnih, dalekovidih, koji su mogli predvidjeti događaje, kao i prirodne pojave.
Ko je bio Ramo “VREĆA”?
Ramo Ljaka, Dabi, koga su svi Ulcinjani i okolna sela poznavali kao Ramo “VREĆA”, rođen je 1883. godine u Krutama, umro je 1962. godine (kada sam imao 9 godina). Bio je specifičan, poseban i “čudan” po mnogo čemu, jer je bio obučen vrlo jednostavno (kao siromah samotnjak), duge kose, brade, zakrpanih cipela, na leđima je nosio vreću/torbu, poput onih za stočnu hranu, ali danas u “modernom” svijetu ta je torba/vreća luksuzni “aksesoar” svih mladih i starijih u zapadnim zemljama. Dakle, Ramo “Vreća” je decenijama ranije bio moderniji od ovih danas. Dakle, nadimak je dobio po tom detalju – vreći!
Živio je u u ulcinjskoj Maslinadi, na rubu Bijele gore u pećini. Ramo je bio tih, nije prosio i gnjavio, nisam mu ni čuo glas, jer je bio fokusiran u svom svijetu povezanosti duše, prirode i harmonije, koja je proizašla iz te sinteze. To je bilo od vitalnog značaja, i sasvim je prirodno ispričati neke anegdote iz njegovog života, koje zvuče pomalo nadrealno.
Jednog dana na tadašnjoj autobuskoj stanici u Ulcinju krenuo je autobus na liniji Ulcinj-Bar, po redu vožnje, a Ramo je krenuo pješke u isto vrijeme u pravcu svoje Maslinade brzo i hitro, kao zec, koračao stazama Mavrijana, preko Valdanosa u pravcu Bara i stigao gotovo istovremeno sa pomenutim autobusom u Bar. O tome su svjedočili ljudi koji su tog dana putovali u Bar i vidjeli Rama, koji je bio na ulcinjskoj autobuskoj stanici do trenutka kada je njihov autobus krenuo. Takođe, ti putnici su se iznenadili kada su ga vidjeli na stanici u Baru kad su tamo stigli.
Ramo nije bio prosjak, nego je živio od svoga rada i onoga što mu je neko dao, po vlastitoj želji, ako je htio prihvatiti. Nije radio fizičke poslove za nadnicu. Bavio se proizvodnjom kresiva kao neophodnog materijala za kovače. Time se odvijao proces spajanja metala, jer u to vrijeme nije postojao aparat za zavarivanje metala, ili je bio vrlo rijedak. Ramo je, kad god bi išao u ulcinjsku Čaršiju, na ramenu nosio torbu, punu kresiva da snabdijeva kovače ovim materijalom neophodnim za varenje metala.
Posebno je zanimljiv susret “treće dimenzije” prije 70, 75 godina između Rama i drugog ulcinjskog “Nostradamusa”, Mahmuta-Nuta Cungua, u Maslinadu pod Bijelom gorom, gdje je Ramo imao svoju “bazu” u prirodnoj pećini. O ovom događaju govorio je i sam Nuto Cungu, nakon Ramove smrti, u obućarskoj radionici u kojoj je radio sa mnogo drugih obućara.
(Izvod iz knjige Sami Mišerija “Pogledaj more i vidi Svevišnjeg”).
“Nuto je otišao u Maslinadu po drva koja je dobio od orezivanja maslinovih grana. U trenutku kada je Nuto pripremao drva za utovar na magarca, prišao je Ramo, koji je izašao iz svoje pećine, pozdravio ga i upitao:
-Nuto, mogu li uzeti malo maslinovog drveta jer mi treba?
– Posluži se i ne brini, Bog je dao dosta drva od orezivanja maslina, i ne mogu ih potrošiti sve ove zime, rekao mu je Nuto.
Tada je Ramo počeo izdvajati drva i odabrao tanka i vrlo ravna, kojih je bilo vrlo malo, jer je poznato da je maslinovo drvo bilo vrlo čvorasto, iskrivljeno i karakteristično u odnosu na druga stabla u šumi.
Nuto, koji je imao ideju da koristi tanko i pravo drvo za povrće koje je posadio u bašti, izdvojio je od iskrivljenih i čvorastih na jednu stranu, a Ramo je upravo ta pokupio i bez riječi se udaljio. U tom trenutku je Nuto pomislio u sebi:
-“Zašto je ovaj uzeo samo tanka i ravna drva, koja mi mnogo trebaju za baštu, kada ima dosta debelog i jako dobrog drveta?” (koje je Ramu potrebno za proizvodnju kresiva).
Nakon što se udaljio i prošao stotinak metara, Ramo se vratio do uzvišenju gdje je Nuto radio, i istovario drva koja je imao u rukama.
– Zašto vraćaš drva, Ramo?! Uzmi, jer ja sam ti ih halalio (oprostio), zar nisi vidio koliko ih ima?! – obratio se Nuto Ramu.
Ramo mu reče: – Ako mi dozvoliš uzeću ovu drugu gomilu umjesto ovih.
– Uzmi, uzmi, bez brige, jer ja ne mogu da potrošim sva ova drvo – rekao je Nuto.
Tada je Ramo odabrao krivo granje koje se teško može smjestiti u sedlo magarca i otišao bez riječi.
Nuto Cungu je bio religiozan i kada je ispričao ovaj događaj svojim saradnicima na poslu, pomolio se i izgovorio dovu, kao zakletvu da govori istinu. Nuti je bio ubijeđen da je Ramo “čuo” njegove misli telepatski, da je ovaj duhovni dar Ramo imao od Boga.
MAHMUT NUTO CUNGU (1905-1983)
Dječak iz Ulcinja je negdje 1969/70. godine, sa 18, 19 godina odlučio je da polaže vozački ispit. Uz kafu mi je ovaj, danas 74-godišnjak, ispričao ovaj dogadjaj krajem oktobra ove 2024. godine:
– Ne položim ispit prvi put, drugi put odem do čika Nuta i zamolim ga za “prognozu” da li ću položiti? Nuto je odgovorio pokretom ruke, što znači da nema nade… Tako se i desilo, nisam položio ispit.
Svaka dva do tri mjeseca mladić je ponovo okušavao sreću, ali je svaki put išao kod čika Nuta prije ispita sa istim pitanjem, na čemu mu je Nuto samo nakratko davao znak “Ne”. Svaki put je Nutu dao skromnu svotu novca, pa je isti odgovor ponovljen devet puta.
Deseti put pred ispit, došao je nesrećni mladić kod čika i Nuto mu je odmah rekao:
– Danas imaš sreće i dobićeš vozačku dozvolu bez izgovorene riječi. Dječak se jako obradovao, dao mu je i ovoga puta “honorar” i otišao. Kada je ušao u ispitnu kancelariju, na vratima ga je dočekao instruktor, uručio mu dozvolu i rekao “idi”!
Nuto Cungu je bio obdaren Božjim posebnim sposobnostima i moćima jer je liječio ljude samo svojom pljuvačkom, koju je prstom mazao na rane, povrede ili rane, ali je spašavao ljude i od ujeda zmije uz dodatnu Kuransku dovu i molitvu. Bio je derviš (sufija) sa mističnim vještinama, odnosno religiozan i skroman čovjek.
* “Kiša pada na svoju zemlju, to nema veze sa mnom”
Posebno se pamti događaj kada su mnogi Ulcinjani otišli na gozbu obrezivanja (sunet) u Kodre (predgrađe Ulcinja). Bila je jesen, padala je kiša i bez cerade bi pokisli do gole kože. Nuto je takođe bio pozvan na ovu gozbu i išao je prema Kodrama, kada je grupa Ulcinjana pokrivenih velikom ceradom, ugledavši Nutija, stala i pozvala ga:
– Ajde sa nama, jer bez cerade ćeš biti “okupan” do Kodara!
– Idite vi, jer kiša pada na svoju zemlju, nema ona ništa sa mnom”, rekao je Nuto.
Više ga nisu pitali, jer su znali da Nuto ne govori dva puta. Kada su stigli u kuću u kojoj se održavala gozba, pod nadstrešnicom dvorišta susreli su Nuta a da uopšte nije pokisao i bijaše „suv kao barut“, iako je kiša i dalje lila kao iz kabla. Svi su bili iznenađeni, ali ga niko uopšte nije pitao kako, a Nuto nije imao običaj da govori, a da ga neko ne pita.
* Iz knjige Sami Mišerija
JUSUF CUFO BAZI (PELINKU)
Moj brat Ahmet-Meto Korda je 1964/65. radio u OTP radnji u Ulcinju, u prodavnici “Gvoždjara”, u staroj Pijaci, gdje je pok. Emro Katana bio glavni prodavac. Često je dolazio u “posjetu” Cufo Bazi i jednom prilikom je bio tamo kada je kupac izabrao dosta stvari i pitao koliko košta ovaj materijal? Emro Katana je odgovorio: – Da prvo izračunam – i počeo je da piše… a u tom trenutku je Cufo Bazi kao iz puške i glasno rekao: 1.345 dinara i 25 para”. Kada je Emro izračunao, rekao je : “…tačno na paru. Kako si to znao?”
Cufo nije rekao ništa i otišao.
Ulcinjski “digitron”
Stari ulcinjski trgovci, koji su prodavali bostan (lubenicu) na veliko, povrće i razno voće u Dubrovniku, ali i drugdje na jadranskoj obali, a nisu imali tehničke alate kao što je digitron da izračunaju iznose koje su morali plaćati kupci, vodili su Cufa Bazija sa sobom, koji im je uvelike olakšavao rad svojim apsolutno preciznim i tačnim matematičkim vještinama. Cufo je dobro zarađivao baveći se uglavnom “računovodstvom” mnogih ulcinjskih trgovaca.
Kako se tada govorilo, jedna od tih trgovačkih porodica mu je ukidala od njegove zarade. Taj događaj ga je psihički teško pogodio, pa je Cufo u psihičkom “transu” počeo da viče na ulicama Ulcinja iz sveg glasa, ponavljajući jednu rečenicu; “Min taka tuk… min taka tuk..”*, ali niko nije znao šta to znači.
Nakon što je ova Cufova manija postala smetnja javnom miru, a djeca na ulici su ga se plašila, jednog dana su ga poslali na Psihijatrijsku kliniku u Dobrotu kod Kotora. Tu mu je psihijatar pokazao bure bez dna i kantu vode i rekao mu da ovo bure napuni vodom do vrha. Cufo Bazi je odgovorio: – Ja ću je napuniti do pola, a od polovine napunite vi.
Odmah su ga otpustili da se vrati u Ulcinj.
Vrlo često je, uzvikujući svoju parolu, izrekao sljedeće proročanstvo: da će se na dan njegove smrti “zemlja zatresti” (biće zemljotres)! I, zaista, na dan 05.11.1968. godine Ulcinj je zadesio veoma jak zemljotres, a dan kasnije 06.11.1968. sahranjen je Jusuf Cufo Bazi.
* “Min taka tuk..” = prevaranti, nevjernici .. (arap.).
