Samo letimičan uvid u spisak ljudi koji sjede u 17 školskih odbora u školama u kojima se izvodi nastava na albanskom jeziku u Crnoj Gori, a koje su predložili Ministarstvo prosvjete i nauke i Zavod za školstvo, pokazuje da su praktično svi oni istaknuti članovi vladajuće koalicije.
Tamo đe se ne može obezbjediti da nastavnici, članovi njihovih partija, imaju najviše glasova za predstavnika škole u školskom odboru, i da, po pravilu, oni predsjedavaju tim tijelom, partijski povjerenici preuzimaju taj zadatak na svoja pleća.
“Nikad ovako nije bilo. Vratili smo se na podobne, a ne sposobne. Ništa se ne prepušta slučaju i to već ima razorne posljedice po školski sistem. Ne vidim da se išta radi da se to stanje izmjeni”, kaže jedan nastavnik iz Ulcinja sa 30-ogodišnjim iskustvom.
On ističe da su učitelji i nastavnici uvijek bili poštovani, jer se znalo kolika je njihova važnost za društvo. Sada je nastavno osoblje dovedeno u inferioran položaj. Od svakog strahuju: od ministarstva, inspekcije, direktora, nerijetko i od svojih kolega, pa čak i djece.
“Znaš li ti čiji je on/a“, često se šapuće po školskim hodnicima i zbornicama. I ranije se to znalo, ali je učitelj, nastavnik, profesor, imao autoritet i dignitet i mogao je da uspješno obavlja svoju osnovnu funkciju, a ona je biti pedagog. Sada je pedagoga u našim školama malo.
Društvo i ljudi koji žele dobro i tim ljudima i sebi, i prvenstveno svojoj djeci, morali bi se mnogo osmišljenije pozabaviti sistemom školstva. Isuviše je to važna stvar da bi se prepustila na upravljanje samo vojnicima partija. Od kojih su neki u osnovnoj školi bili – ponavljači!
