Slobodna Dalmacija o Pavlu Pepđonoviću: Čovjek koji je okupio nogometne legende u Ulcinju

Teško je danas i prijatelje okupiti na rođendanu ili svadbi, a kamoli okupiti sve legende jugoslavenskog nogometa iz osamdesetih godina prošlog stoljeća na jednomu mjestu. I ne samo okupiti, nego ih i zadržati puna tri dana i priuštiti im da se osjećaju jednako važni kao u doba kada nisu silazili sa stranica sportskih tjednika i dnevnika.

Onaj kojemu je to pošlo za rukom je Pavle Pepđonović, 45-godišnjak iz Ulcinja koji niti je ikada igrao nogomet, niti je do tada poznavao osobno ijednog igrača iz tog doba.

– Čitao sam da se diljem bivših republika promovira film o Ivanu Gudelju pod naslovom “Ivanova igra” i pomislio: “Zašto ja ne bih organizirao promociju tog filma u svom rodnom Ulcinju?” Došao sam do Gudeljeva broja telefona i s njim sam se prvi put vidio na Klisu, u restoranu “Hajduk”.

No on mi je odmah rekao da je takvo što malo vjerojatno s obzirom da je Ulcinj od Splita udaljen 400 kilometara.

“Nitko ti tako daleko neće putovati, svi smo mi pomalo komodni”, iskreno mi je rekao Ivan. Planirao sam s njim dovesti još dva igrača Hajduka iz njegove generacije da pred publikom prokomentiraju film ako dođu u Ulcinj, ali u meni je nešto govorilo: Zašto ne bih mogao dovesti cijelu plejadu nogometnih jugoslavenskih asova u svoj grad?

’Ne bih htio biti samo pasionirani navijač, nego i pomoći svom klubu, oko priprema, sponzora i mnogo čega, ali to je stvar ljudi iz Hajduka’

I sljedeći put kad sam se sastao s Gudeljem u Stobreču, on mi je, vidjevši moju upornost i fanatičnost, dao sve brojeve mobitela svojih suigrača koje je tada imao. Prvi brojevi koje sam dobio bili su od Tomislava Ivkovića, Branka Miljuša, Ivice Šurjaka, Drage Ćelića i Stjepana Deverića.

Na kraju, od svih njih jedino se Šurjak pojavio na spektakularnom druženju u Ulcinju, gdje se u luci Pristran okupilo više od pet tisuća ljudi. Uz svakog igrača išlo je njegovo kratko predstavljanje i himna kluba za koji je igrač igrao.

Premijer Crne Gore Dritan Abazović i ministar sporta te zemlje Vasilije Lalošević javno su zahvalili Pavlu Pepđonoviću za sve što je učinio za imidž Ulcinja i Crne Gore ovim potezom.

– Sav onaj vatromet, druženja po gradu, svi oni otvoreni restorani i kafići koji su radili besplatno za naše goste, svih šest hotela koji su primili goste, nisu samo moje djelo, nego i mojih kolega ugostitelja, hotelijera i drugih poduzetnika.

Snimamo sada i dokumentarni i film o tom događaju, a izrađuje se i monografija gdje će biti predstavljen svaki naš gost – ne miruje naš sugovornik, koji se uželio nogometnih i poslovnih putovanja. A najviše se uželio gledati svog Hajduka.

– Moj pokojni otac Janko, kojeg svi u Ulcinju zovu Jako, bio je zagriženi navijač Hajduka. Mi smo Arbanasi s ove albanske strane, katolici i puno je nas koji navijamo za Hajduk, neovisno gdje živjeli.

Dok je otac bio živ i pokojni Rizo Šurla, postojala je i Udruga navijača Hajduka u Ulcinju. Na našu kućnu adresu je za Božić dolazilo poštom pedeset kalendara Hajduka koje bismo mi naručili od najdražeg kluba, a ja, otac i majka Milijana (Crnogorka iz Bijelog Polja koju svi zovu Ratka) te bismo kalendare dijelili po mjestu.

Moj Jako nikada nije igrao nogomet, ali mi je govorio: “Sine, ljudi koji nemaju sportsku frekvenciju u sebi nisu svjesni da su invalidi u društvu.” Stalno mi je isticao da se kuća gradi od prijateljstava, a ne od cigli i da mu nije jasno kako netko može navijati za Inter ili Barcelonu pored Hajduka.

I ja moram priznati, imam sada taj osjećaj u zreloj fazi života. Evo nedavno sam bio na utakmici protiv Villarreala na Poljudu i iako smo ispali, nisam imao osjećaj da smo mi poraženi. Jednostavno takva je atmosfera na stadionu, tolika je ljubav prema klubu da ti ne osjećaš da si nešto izgubio.

I dobro je netko napisao onaj grafit, mislim na splitskim Skalicama, da je rezultat trend, a ideal vječan. Ja bih toga tko je to smislio odveo na večeru, taj je pogodio bilo svih nas istinskih navijača. No volio bih da mi i osvojimo prvenstvo Hrvatske, koje tako dugo čekamo, a mislim da je Hajduk sada spreman na to, i to vrlo brzo, najvjerojatnije iduće godine – kao zagriženi, osamnaestkaratni hajdukovac razmišlja Pepđonović.

Iznenadilo ga je što znam da je samo 18-karatno zlato – čisto zlato, kao što je on mene iznenadio s onim grafitom na Skalicama. Kao da živi u Splitu, a ne u Ulcinju, odnosno Opatiji.

– Tamo mi živi sin Oliver, koji sada ima osam i pol godina i moja je velika greška što ga još nisam pridobio u naš hajdučki tabor. Još nije bio na Poljudu, a tome je kriva i ova dvogodišnja pandemija korone i moja bolest.

Te 2017. godine umalo sam umro; pukla mi je aneurizma na mozgu, bio sam u komi 17 dana i od toga sam se oporavljao pune dvije godine. Uvijek sam ljudima činio dobro, a od tada u slavu Boga činim još i više, ali nisam, eto, učinio da moj Oliver bude kao ja i pokojni tata što se tiče Hajduka. Ali bit će, obećavam – smije se Pavle iako ima posla preko glave.

– Sada naprosto letim otkad mi je zdravlje bolje. Bio sam i na Svjetskom prvenstvu u Kataru do posljednje utakmice hrvatske reprezentacije, pa sam išao u Sarajevo obići novinara Sinana Sinanovića, Mehmeda Baždarevića, Faruka Hadžibegića, moje ulcinjske prijatelje koji su bili naši gosti. Donedavno ih nisam ni znao, a sada drugujemo i družimo se. Zar to nije najveće ljudsko bogatstvo – govori nam Pavle dok upravo ulazi na teritorij Sjeverne Makedonije.

– Ima ovdje nekog posla za moju firmu “Građacomerc” iz Ulcinja. Zapošljavamo 52 ljudi, a bavimo se veleprodajom i maloprodajom kupaonske opreme, elektromaterijala, boja i lakova.

Nisam od jahti, skupih automobila i slično, iako kao sin jedinac i nasljednik obiteljskog biznisa dobro živim i zarađujem. Moja ljubav su Hajduk i moj sin; oni se trebaju podignuti, a posao od kojeg živim već je podignut na najveću razinu – iskreno govori Pavle, koji kaže da ne zna nikoga iz Uprave Hajduka ni sadašnjih igrača.

Ne zna jesu li u Hajduku čitali i gledali kakvo je čudo napravio u svom Ulcinju i kolike su njegove organizacijske sposobnosti.

– Ma ne preporučam se ja nikome, ali ako što treba Hajduku, sve ću napraviti besplatno. Ne bi htio biti samo pasionirani navijač, nego i pomoći svom klubu, oko priprema, sponzora i mnogo čega, ali to je stvar ljudi iz Hajduka – poentira.

Kaže da nema ni jedan originalni dres Hajduka iako bi to jako želio. Ovih kupovnih iz shopa ima puno.

– Moji poslovni partneri iz Rijeke su mi nakon jedne uspješne suradnje kupili onaj dres Umbro povodom stogodišnjice Hajduka i na leđima napisali prezime Pepđonović. To mi je najdraži poklon u životu, a uzbuđenje je bilo jednako onom kada sam upoznao Vilsona Džonija.

To je prvi igrač Hajduka kojeg sam upoznao i koji je bio čak u mojoj kući u Ulcinju dok je pokojni otac bio živ. Išao je kod Josipa Kužea, koji je bio tada izbornik Albanije, i svratio do nas. Taj dan nikad neću zaboraviti.

Odrastao sam s današnjim premijerom Crne Gore Dritanom Abazovićem i kako je on veliki navijač milanskog Intera, želio je pogledati na Poljudu utakmicu Hajduka i Intera. Džoni je osigurao karte za njega i još dva njegova prijatelja i bio odličan domaćin. Ja na tu utakmicu zbog bolesti nisam mogao ići – nadodaje naš sugovornik, koji nam otkriva kako je Abazovića i još dva prijatelja u pola noći natjerao da odu vidjeti stadion Hajduka i da se prošetaju oko njega.

– Dritan je tada studirao u Sarajevu i nakon tulumarenja ja ih nagovorim da odemo u Split. Kad smo došli, oni su htjeli odmah tražiti smještaj, a ja ih otjerao na Poljud.

Prvo Poljud pa onda tražimo smještaj, makar bilo i tri sata poslije ponoći – smije se Pepđonović, kojemu nije jasno da današnja djeca s ovih prostora ne navijaju za svoje domaće klubove, nego za Real, Barcelonu, Inter, Milan.

Pitamo ga je li po tome i njegov prijatelj Abazović dijete.

– On je već uhvatio raspoloženje poratnih generacija. Ja sam plakao kada je Željezničar ispao u polufinalu Kupa UEFA-e protiv Videotona ko ljuta godina, iako bih poginuo za Hajduk. Volio sam i sve druge klubove.

Danas toga nema, zatvorili smo se svi u svoje atare. Ja se nekako protiv toga borim, a mislim da je ovo nedavno trodnevno druženje u Ulcinju primjer da oni koji razmišljaju kao ja nisu iščeznuli kao dinosauri.

(Marko Didić, Slobodna Dalmacija)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

KONCERT “ZAUSTAVITE RAT – NDALENI LUFTËN”

Dabović o izgradnji džamije u Štoju: DA JE PLAN BIO DONEŠEN, DO NEMILOG DOGAĐAJA NE BI NI DOŠLO

Për shkak të motit: PANAIRI I ARTIZANËVE DO TË MBAHET NË SALLËN E SHKOLLËS SË MESME

Abazović i Bajraktari: ULCINJ JE UŠAO U RAZVOJNU FAZU, SAMO INVESTICIJE U TURIZMU 200 MILIONA EURA
Abazović i Bajraktari: ULCINJ JE UŠAO U RAZVOJNU FAZU, SAMO INVESTICIJE U TURIZMU 200 MILIONA EURA

Premijer Dritan Abazović izjavio je da je projekat za hotel “Galeb” veoma atraktivan i da će on biti brend ne samo Ulcinja već i cijele države. “Jako smo blizu dogovora za hotel “Jadran”. Tamo će biti

Ministar zdravlja: POLA MILIONA EURA ZA DRUGI BLOK DOMA ZDRAVLJA U ULCINJU
Ministar zdravlja: POLA MILIONA EURA ZA DRUGI BLOK DOMA ZDRAVLJA U ULCINJU

Investicijom od preko pola miliona eura u drugi blok Doma zdravlja Ulcinj koji uskoro počinje sa izgradnjom, te ulaganjima od oko 100 hiljada eura u toku 2022.godine i oko 65 hiljada u Zavod za hitnu medicinsku

Postpraznična euforija – Meridian kazino poklanja iPhone
Postpraznična euforija – Meridian kazino poklanja iPhone

Spremi se za čarobno kazino iskustvo – Sakupi poene na najraznovrsnijim kazino igrama i osvoji fenomenalan iPhone mobilni telefon. Registruj se veoma lako na meridianbet.me i ostvari 5eur bonus za sportsko

CEDIS: U SRIJEDU BEZ STRUJE DIO OPŠTINE ULCINJ
CEDIS: U SRIJEDU BEZ STRUJE DIO OPŠTINE ULCINJ

Iz Crnogorskog elektrodistributivnog sistema (CEDIS) je Portalu Ul-info saopšteno da će u srijedu, 1. februara, u terminu od 8 do 15 sati, bez struje ostati sljedeća naselja: dio naselja Kolomza, Pistula,

FK „Otrant Olympic“: DEJO VUKIĆEVIĆ NOVI ŠEF STRUČNOG ŠTABA
FK „Otrant Olympic“: DEJO VUKIĆEVIĆ NOVI ŠEF STRUČNOG ŠTABA

Crnogorski trener Dejan-Dejo Vukićević (54) od večeras je novi šef stručnog štaba Fudbalskog kluba “Otrant Olympic”, saznaje Portal Ul-info. On je bio poznati fudbaler, a potom trener Zete, Mogrena, Titograda,