Studiju možete preuzeti klikom na LINK
Uvodna riječ
Punih sedam godina (1927-1934) trebalo je graditeljima Solane da u neposrednom zaleđu Velike plaže, na močvarnom području, naprave fabriku slanih kristala. Bilo je to vrijeme ogromnog entuzijazma, jer se vjerovalo da taj projekat može preporoditi jednu zapuštenu kasabu, koja je tada imala oko 3.500 stanovnika.
I zaista: za potrebe Solane dovedeni su voda i struja u grad, nekoliko stotina ljudi zapošljeno je u tom velikom preduzeću, a Ulcinj je sredinom 30-tih godina prošlog vijeka krenuo u privredni procvat. Tako je 1935. izgrađen hotel “Republika” na Pristanu, tri godine kasnije hotel “Jadran”, a 1939. hotel “Ko-op”, koji se kasnije nazivao “Galeb”, najmoderniji hotel na cijeloj jadranskoj obali, građeni su
putevi i ostala neophodna gradska infrastruktura.
Solana je postala simbol modernog Ulcinja, Ona se nazivala majkom i hraniteljicom i uz Hotelsko turističko preduzeće „Ulcinjska rivijera“ decenijama je bila ponos ovdašnjih građana.
Da se pokrene jedan takav projekat bili su potrebni vizija, znanje i velika pomoć države. Jer, za pretvoriti more u so, uz pomoć vjetra i sunca, a Solanu u uspješnu firmu, treba i dosta soli u glavi. Formula je bila jednostavna: prirodnost, marljivost i strpljivost. Ta kombinacija ljubavi uvijek daje dobre rezultate.
Dakle, početak rada Solane 1934. godine je bila prekretnica u novijoj istoriji Ulcinja. Ona je, što je najvažnije, donijela novi način razmišljanja. Tu su radili najbolji kadrovi, koji su došli iz čitave zemlje.
Samo iz Dalmacije je bilo 20-ak inženjera.
Solana je imala biblioteku za svoje radnike, potom i kinoprojektor. Arhitekta Solane, direktor i inženjer Ante Koludrović, bio je i predsjednik Aero-moto kluba, koji je 1938. godine u Ulcinju, prije 83 godine, organizovao Aero miting!
A koliko je samo Ulcinjana za osam decenija otškolovala, koliko njih je dobijalo visoke stipendije, te siguran posao, dobru platu i ugled u društvu?!
Ja sam Solanu upoznao, 1987. godine, kao maturant ulcinjske Gimnazije.
Radili smo mi muškarci iz odjeljenja da bi prikupili novac za ekskurziju. Tada sam vidio što je Solana: gigant u okvirima one velike Jugoslavije.
Kada je ta zemlja počela da se ruši, kada je Solana postala partijsko preduzeće, kada je ona surovo gurnuta u stečaj, kada je trebalo da postane umirući holding, da nema ni berbe soli, ni radnika, ni koncesije za morsku vodu, kada su uništavane pumpe, isključivana struja, prodavana oprema, nijesam gubio nadu. Znao sam da su duboki korijeni te firme.
Ali, Solana koju smo poznavali nestala je pred našim očima: nema više radnika, nijedna pumpa ne radi, bazeni su razoreni. Čitav ekosistem se promijenio.
Iako trenutno sliči ratnom Vukovaru, Solana će ponovo izrasti kao feniks.
Sada svi znamo da je ona turistička, ekonomska, ekološka i kulturološka vrijednost Ulcinja i čitave države. Evropljani, sa pravom tvrde – i njihova. Jer, oni su odlično razumjeli da Solana ima najveći značaj za ptice i halofitnu vegetaciju na cijelom Jadranu.
A nama, sada i ovdje, treba mnogo više posvećenosti, znanja i ljubavi kako bi se Ulcinj ponovo našao na mapi gradova u kojem se proizvodi so, solari časno žive od svog rada, a ptice imaju svoj mir.
Zato je sada pravi trenutak da se uz pomoć prijatelja Solane širom svijeta ponovo mobiliše ova mala zajednica uvjerena da bi njena obnova označila početak novog perioda u istoriji ovog milenijumskog grada.
M. Canka
