Tokom čitave istorije Ulcinjani su nastojali očuvati bogatstvo svog duhovnog kontinuiteta i izgrađivati svoju posebnost. Naročitu pažnju posvećivali su jeziku kao uporišnoj tački očuvanja svog nacionalnog identiteta.
„Stanovnici Ulcinja ne govore drugim jezikom osim albanskim i turskim“, piše 1610. godine barski nadbiskup Marin Bici.
Albanski je bio maternji jezik svih građana i u 16. vijeku. Uz stanovništvo koje je govorilo tim jezikom i jaku tradiciju, od ogromnog značaja je blizina Skadra koji je u čitavom ovom periodu kulturno i političko središte Albanije.
Osmanski turski jezik pisao se arapskim alfabetom i bio je ograničen samo na religijske škole, administraciju i vojsku; prema jeziku naroda turska vlast je bila ravnodušna. Važno je svakako bilo što turski nije bio jezik svete knjige Kur’ana, što znači da se malo upotrebljavao u vjerskim pitanjima.
Narod je, dakle, u Ulcinju govorio albanski, u administraciji se upotrebljavao turski jezik, arapski je bio jezik prava i teologije, persijski jezik poezije. Svi obrazovani ljudi tog vremena govorili su jedan od klasičnih jezika islamske civilizacije.
Nekoliko hiljada riječi iz turskog, arapskog i persijskog su ušle u govor Ulcinjana dajući mu draž i leksičku raznovrsnost ničim ne narušavajući njegovu normu. Turcizmi su duboko urasli u jezičko tkivo albanskog jezika i u Ulcinju se nikada nijesu osjećali kao tuđice, o čemu govori i njihova dosta široka prihvaćenost kod nemuslimana.
Ovo mjesto „obogaćeno je novim i do tada nedostajućim leksičkim i drugim jezičkim elementima, koje se može smatrati kao kulturološko i civilizacijsko prožimanje naroda“ (M. Camaj). Tim prije što turcizmi i ostali orijentalizmi nijesu nametani dekretima ili silom, baš kao što Osmanlije na ovim prostorima nijesu mijenjali ni toponime.
Govorni jezik je bio sredstvo komunikacije među ljudima, a ne sredstvo razlikovanja među njima. Zato su doseljenici iz nealbanskih sredina prihvatali albanski kao svoj živjeći među većom grupom koja je govorila ovim jezikom.
Tekst je urađen u sklopu projekta „Moj jezik – ravnopravan jezik“ koji sprovodi NVO „Novi Horizont“ u partnerstvu sa NVO „Ul info“. Projekat finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u okviru oblasti razvoja i unapređenja prava manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.
