Pošta Crne Gore je, 9. oktobra, na Svjetski dan pošte, upriličila dodjelu nagrada pobjednicima ovogodišnjeg Takmičenja za najljepše pismo.
Tema ovogodišnjeg takmičenja bila je ,,Zamislite da ste pismo koje putuje kroz vrijeme. Koju poruku želite da prenesete svojim čitaocima?”.
Među nagrađenim radovima bio je i uradak Diandre Kočan, učenice Osnovne škole „Maršal Tito”, čija je mentorka bila nastavnica Ranka Milošević.
Evo i rad Kočanove.
Dragi čitaoče iz budućnosti,
Dolazim iz 2018. godine, iz dječije ruke jedne jako zrele djevojčice i prenosim ti jednu veoma bitnu poruku. Dugo sanjah naš susret pod beskrajno plavim nebom i zvjezdanom večeri. I napokon stigoh u drhtave ruke, i otvoreno sam pod radoznalim pogledom punog iščekivanja. Strašno je bilo putovanje u onoj zagušljivoj boci, u burnom moru. Ali, došlo je i mojih pet minuta.
Prvo ću te upoznati sa jednom djevojčicom. Bilo bi veoma nepristojno da vas ne upoznam, jer iako sam ja ovdje zvijezda, ipak je ona ta koja je htjela nešto da ti poruči. To je veoma načitana mala glava koja mnogo razmišlja. Nju nikada računar nije privlačio, ali pogodi ko jeste. Naravno knjige, svijet mašte i ja. Moram ti reći bila je veoma pažljiva sa mnom, i satima je bdila nada mnom. Vidjeh da nisam jedino pismo na njenom drvenom stolu. Ali meni je davala najveću važnost, jer ja nisam jedno obično pismo, ja nosim poruku. Kladim se da si sad još više radoznao!
Naime, pisma kao ja nisu više popularna. Zamjenio nas je internet, i njegova široka usluga. Ali zar niko ne shvata da mi nismo samo ispisana hartija. Mi u sebi imamo nešto mnogo veće i nosimo miris i toplinu lijepe riječi. Mi smo kutak osjećanja kojem se uvijek možeš vratiti. Zar te ja ne obradujem više od neke bezlične poruke preko društvene mreže. Ali nažalost, ti možda i ne poznaješ taj osjećaj tople riječi iz dubine duše koje ja nosim. Upravo zato, čast mi je da budem tvoje prvo pismo.
Imam ja mnogo godina. Koliko osmjeha, suza uzdaha i radosti izazivah na licima mnogih koji su me željno iščekivali! Donosih ja nekada toplinu majčinog poljupca i zagrljaj oca koji je daleko, i ugrejah mnogo srca. I nisu me brisali, nego ležah dugo ispod jastuka, u knjizi ili na nekom tajnom mjestu. Ja bijah voljeno. I znam da ću opet biti tu, da ću odoljeti vremenu i još dugo putovati od srca srcu i biti putnik kroz vrijeme koji nosi život u sebi. Biću dio ljepšeg svijeta!
Na tebi je da promjeniš svijet! Shvati da ti jedna poruka preko fejsbuka ništa ne znači. Ne treba tražiti sebe među društvenim mrežama i broju pratioca, već se treba naći u društvu, u prirodi, u zagrljaju, u pogledu, u knjizi, u mislima voljenih i treba misliti na one prave vrijednosti u životu.
Zar ljudima ne nedostaju poruke i pisamca simpatije? Cvijeće i tajne ceduljice pune osjećanja. Da, znam šta misliš „prije nije bilo lajkova na unaprijed uređene slike“? Zar smo pošli toliko daleko da se više ni pozivnice ne pišu na kartonu, već se samo pozivamo preko grupa na društvenim mrežama?
Hej, hajde da napravimo jedan dogovor! Uzmi moju bocu, napiši i ti jedno pismo sa istom porukom. Vjeruj mi, putovaće kroz vrijeme, kao i ja! Ubaci me zajedno sa svojim pismom, da ne bude usamljeno, i pošalji nas na daleki put. Ali nemoj tu stati, jer to nije dovoljno! Proširi ovu poruku svome društvu. Jer uz malo mašte i ambicije zajedno možemo promijeniti ovaj svijet. Ne daj da postanemo samo brojke i stranice na društvenim mrežama! Nikada nije kasno da se naša riječ čuje!
Najljepše pozdrave šalje ti tvoj vječni putnik kroz vrijeme,
Pismo
P.S. Nadam se da ti uljepšah ovaj dan, i barem malo te obradovah, jer zato postojim.
