Tespih se prvi puta pojavio u hinduističkoj vjeri, a nakon toga postaje i dijelom molitve u budizmu, islamu, judaizmu i hrišćanstvu. Postao je sredstvo za molitvu, za uspostavljanje veze sa Stvoriteljem. Takođe, tespih kao sredstvo u molitvi, u osmanskoj kulturi, pa prema tome i u Ulcinju, dobijao je tokom istorije različita značenja.
Osmanlije prihvaćaju tespih u 16. vijeku kao sredstvo u molitvi, pri zikrenju, a postao je i sredstvo za oslobađanje od stresa.
Tespih se razlikuje i prema vjerovanju u kojem je prisutan, u hinduizmu i budizmu ima 108 ili 27 zrna, a u islamskom vjerovanju 33 ili 99 zrna. U zajedničkom zikrenju koje se održavalo u tekijama, koristili su se tespihi sa 500 ili hiljadu zrna.
Kod nas je još uvijek lijepa tradicija darivati tespih. Kapetani koji su se vraćali sa morskih pohoda su kao poklon donosili tespihe iz različitih zemalja. Hadžije su po povratku iz Meke dijelili tespihe onima koji bi došli da ih posjete, posebno tespihe napravljene od mekkanske zemlje ili od agavinog i sandalovog drveta.
Francuski pisac i diplomat François-René de Chateaubriand je zabilježio da su albanski vojnici koje je susreo 1806. godine u Egiptu “vrtjeli” tespih.
Značenje poštovanja koje se pridaje tespihu može se sresti i kod ceremonije prošnje djevojke, koji prosci donose u njenu kuću.
