Ugledni američki nobelovci Daron Ačemoglu i Džejms Ej Robinson u svojoj nedavno prevedenoj knjizi “Zašto narodi propadaju” zaključuju da su upravo kvalitetne institucije ono što suštinski razlikuje bogate i prosperitetne države od siromašnih. Autori prepoznaju dvije vrste institucija: inkluzivne, koje ohrabruju građane i privredu da ostvare svoj puni potencijal i budu prosperitetni, i ekstrativne, koje uzimaju materijalna bogatstva od društva i distribuiraju ih ka elitama. Kako je interkulturalizam najveći kapital i resurs Crne Gore, nužno ga je institucionalno zaštititi, nadograditi i ponuditi svijetu kao naš autentični model života.
U tom kontekstu, Crnogorsko primorje, sa posebnim fokusom na opštine Ulcinj i Bar kao istorijsko i društveno jezgro multietničkog suživota, predstavlja najinteresantniji interkulturalni prostor na čitavom Jadranu i jedinstvenu kulturološku i turističku destinaciju Evrope i Mediterana. Kako navodi američki novinar Robert D. Kaplan, ovo područje nudi prosvijetljenu alternativu obezvrjeđivanju i gubitku svih sjećanja i tradicija, jer je dimenzija “ujedinjeni u različitosti” ovdje prisutnija nego bilo gdje drugo u Evropi. Otkrivanje drugih na ovom prostoru jeste otkrivanje odnosa, a ne prepreka; u tom odnosu se istovremeno otkrivaju i razlike i sličnosti, što čini izvor snažne pedagoške motivacije i suštinu svake interkulturalne aktivnosti.
Međutim, polazno trenutno stanje na terenu ukazuje na ozbiljne izazove koji ugrožavaju ovaj socio-kulturni kapital. Dugogodišnji izazovi u oblasti javne uprave i obrazovnog sektora, prvenstveno kroz prizmu ranije izražene politizacije institucija i netransparentnih procesa prilikom zapošljavanja, stvorili su ambijent u kojem se profesionalne i interkulturalne kompetencije povlače pred partikularnim interesima. Iako vaspitno-obrazovne institucije u ranijim konceptima nijesu bile tretirane kao primarni krajnji korisnici već kao dio opšteg institucionalnog okvira, postoji hitna potreba da se kroz ovaj projekat one tehnički i suštinski redefinišu kao ključni prostori za razvoj društvene kohezije. Zato su nam sada i ovdje potrebne upravo inkluzivne institucije i programi koji će to interkulturalno blago i taj kapital sačuvati, dokumentovati i predstaviti nama samima – prije svega mladima, a potom i našim turistima i posjetiocima. Kao država i društvo moramo ući u novu, promišljeniju fazu razvoja: tranziciju od pasivnog multikulturalizma (pored postojanja jednih pored drugih) prema aktivnom interkulturalizmu. Istorija je svjedok da su upravo zajednice u čijim su temeljima interakcija, humanizam i razmjena, sposobne da uspješno upravljaju kulturnom raznolikošću, podstiču kreativnost i inovacije, te ostvaruju dugoročan ekonomski progres i koheziju zajednice.
Samo oni koji u svom identitetu imaju ugrađeno iskustvo jednakosti imaju snagu tolerantnosti i sposobnost da razumiju drugoga: ne da im nameću svoja pravila i kanone. A to otvara veliki prostor i šansu da ih i drugi razumiju. Otvoriti se mislima drugih znači prihvatati njihove običaje, navike, vrijednosti, što naš duhovni svijet može samo da obogati i poveća naše razumijevanje svijeta i čovjeka. Takav civilizacijski duh ujedinjuje i oslobađa.
Zbog toga se zahvaljujući milenijumskom trajanju, unutrašnjoj toleranciji i povezanosti, tim postojanim temeljima, u Ulcinju i Baru uživalo u plodovima svih kultura, civilizacija i religija koje su na naše prostore došle prihvatajući od svake korisno i lijepo. Istovremeno, različite grupe dopunjavale su se tako što su vrlinama pokrivale nedostatke. Opšta saradnja razvijana u tom tolerantnom okruženju rezultirala je prožimanjem kultura, njihovim spajanjem i širenjem, tačnije oplođavajućim povezivanjem.
Zato je na nama velika odgovornost da, kako rekosmo, ovaj najveći kapital, sačuvamo i unaprijedimo u najboljem interesu nas samih, ali i onih koji će poslije nas živjeti na ovom prekrasnom području.
