Mislili smo kada je prošle sedmice prebačen u Podgoricu, da će Džo opet pobijediti bolest. Već godinama je bilo tako: bio bi teško bolestan, ali bi se uz njemu svojstven osmijeh, željom za životom i uz ogromnu ljubav i pažnju svoje supruge i djece, vraćao u život. Ponovo u Čaršiju, opet na Pristan, vedar i nasmijan, kao da ništa nije bilo.
Međutim, od danas strašni Džo više nije fizički među nama. Njegovo veliko srce prestalo je da kuca, ali će njegov duh zauvijek ostati tu, da živi i bdije sa nama, u njegovom Ulcinju.
Bože, koliko je volio ovaj grad, najviše i najljepše na svijetu, sve njegove žitelje, svaki kamen, pontu, a tek Bojanu.
I svugdje je volio da ide, da sve vidi, da se prepusti čarima života. Nema mjesta u Evropi gdje Džo nekog nije poznavao, kao što je znao gotovo svako selo u Švajcarskoj i Njemačkoj.
On je sinonim za zlatno doba ulcinjskog turizma, nestašni dečko grada, jedna od njegovih posljednjih legendi.
U pravu je supruga Fadila: žao mi je, kaže, što nije više uživao sa djecom i budućim unucima.
Zaista: đedo Džo, baš dobro zvuči. Eh, što bi im taj sve pričao!? Kakve dogodovštine, priče, pouke!?
Ali, dobri Džo ode u ljepši svijet, a njegovim putem, časno i dostojanstveno, gaze njegova mezimica, dr Sanela, i sinovi, dr Džihan i Dritan. Da ništa drugo nije dao i ostavio Ulcinju, osim ove divne i korisne djece, bilo bi mnogo za čitav jedan ljudski život.
Zato, ipak: putuj veliki Džoe, rođaku i prijatelju, i ne brini! Ni za njih ni za Ulcinj! Isuviše si ti dobroga posijao da ono stalno ne bi nicalo i čuvalo ovaj naš i tvoj grad.
