Početak jeseni neodoljivo podsjeća na školu, a upravo je to đačko doba kada sam prvi put sada već daleke 1994.godine kročio u đačku klupu, a to je period kojeg se ljudi najčešće sjećaju. Nostalgija za tim periodom vratila me je na tren u prošlost i natjerala da napravim paralelu kakav je bio Ulcinj tada, a kakav je sada.
Stiče se utisak da je to sada već drugi grad, grad koji je preživio navale turista, koji je preživio sušu potkrijepljenu ratnim vihorom na ex- Jugoslovenskim prostorima sa početka devedesetih i to je, u suštini, grad koji se za 21 godinu itekako izmijenio.
Vraćajući vrijeme, pokušavam da se sjetim svega što je na tom mjestu postojalo i odmah mi na pamet pada Kino sala koja radi (gdje se malo-malo održava neka priredba ili pušta film), Sahat Kula, koja neumorno otkucava i podsjeća nas na vrijeme koje teče, tobogan – koji na Pristanu djeca okupiraju igrajući se do iznemoglosti i stari Mandrać, te Kacema odnosno Lučica, koju koriste lokalni ribari. Koliko se samo štandova izmijenilo nema više čuvenog marketa Volija preko puta Holideja. Nema više Rizove fotografske radnje, Miljkove kafanice (takođe i ljetnje bašte) i flipera uz nju, a da ne govorimo o hotelskom biseru Crne Gore, pokojnom Hotelu Galeb, koji ne samo nekadašnjim radnicima i lokalnom stanovništvu nedostaje, već i brojnim turistima koji su boravili u njemu.
Nema više ni gradskog zelenila u centalnoj gradskoj ulici Hafiz Ali Ulcinjaku, a park je naizgled nepromijenjem, međutim kao da nema svoju nekadašnju dušu iako ga sada krase statue i održava se na zavidnom nivou.
Modernizacija koja je zahvatila čitav svijet nije zaobišla ni Ulcinj. Izgrađen je veliki broj kuća, motela i manjih hotela, napravljena je i Kaldrma (doduše pozicija po meni nije adekvatna), pomenuta Kacema, most na Port Mileni i veliki broj kafića i restorana. Ada Bojana nije više tako pusta, Velika plaža postaće uskoro i prenaseljena, a Štoj je postao jedan mali grad, iskoristivši tranzicioni period iz perioda kada su Rusi ulagali u lokalne nekretnine. Automobili su sve kvalitetniji, kuće sve luksuznije, a stanovništvo je u porastu, što zbog zapostavljanja ruralne oblasti, što zbog porasta doseljenika. Ulcinj je dobio svoje porodilište, svoj Dom Kulture i nekoliko sportskih objekata.
Poboljšana je saobraćajna infrastruktura i sve je nekako drukčije, osim Starog grada, koji svoj oblik na sreću nije mijenjao. Osnovne škole Boško Strugar i Maršal Tito poprilično su se modernizovale, pa se samo čeka momenat kada će računari zamijeniti sveske i olovke. Ulcinj je sada crnogorski grad i uči se crnogorski jezik, ali je sve više onih koji znaju i po nekoliko jezika, koji nisu kao nekada naučili od turista, već su putem savremenih tehnologija iskoristili urođeni talenat. Ulcinj je grad kajtera, maslinjaka, izletničkog turizma, vjerskog turizma, ali prije svega grad za odmor i rekreaciju, koji nažalost stagnira van turističke sezone. Ne postoje više pojedina preduzeća poput Građevinskog, Otrantkomerca, a možemo slobodno reći i Solana pokalo izumire, ribarima nedostaje Kalimera, a masilinarima Uljara, koja se kasnije misteriozno zapalila…
I pored krize koja ovaj grad ne napušta, sve prisutnija je solidarnost prema kućnim ljubimcima, pa će se u ovom gradu uskoro graditi i azil za pse. Čini se da nesvjesno političke partije (kao nikad do sada) pokušavaju svojim nezdravim izbornim obećanjima da uruše građansku harmoniju, jer kada su lokalni izbori u opštini zavlada vanredno stanje
Slušajući priče starijih građana, stekao sam utisak da je bilo mirnije u jednoparizmu. Valdanos, kulturno-istorijski spomenici (većina stara i po nekoliko vjekova), Ada Bojana, Šas, Mala i Velika plaža, nisu se mijenjali, ali ih iz ove perspektive posmatram drugačije. Bratstvo i jedinstvo kao da je nestalo, pa je zbog toga lični interes preovladao, pa i ne čudi što se ovaj grad nije razvio na one domene koje je i morao. Najvažnije je da se multukulturalizam njeguje i da se sloboda, jednakost i zakoni poštuju. A šta reći za ljude kojih više nema?
Pomenuću samo Bilija i Riza Šurlu koji su simboli ovog grada, ali mnogo je znamenitih i prije svega poštenih Ulcinjana napustilo ovaj svijet i veliki broj njih nedostaje ovom gradu. Nažalost, ogroman je broj onih koji su preminuli u pomenutnom periodu, pa trebao bi mi jedan cijeli dan nabrajtati ih, koji će ostati zahvaljujući rodbini i prijateljima besmrtni. Razmišljajući o onima kojih više nema, nisam mogao da se otmem utisku da sve nestaje, a Ulcinj jedino traje.Što bi Heraklit rekao: sve teče, sve se mjenja, pa logično mijenja se i Ulcinj.
Ovim pokušajem vremeplova, shvatio sam da sam se i ja promijenio i da sa promjenama grada mijenja se njegovo stanovništvo i njihove navike. Ulcinj ima predispozicije da postane evropski grad u pravom smislu, a upravo će time i njegovi građani da postanu po standardu i karakteru Evropljani.
Siguran sam da sam da je za ove prethodne dvije decenije mnogo toga izostavio, ali želio sam bar na ovaj način podsjetiti Ulcinjane na neka druga vremena i vratiti ih bar na kratko u prošlost, a drugi neka dopune.
