Sinonim opštine na samom jugu Crne Gore, jesu njegove ogromne pjeskovite plaže, predivni maslinjaci, najljepša uvala Valdanos, raskoš Starog grada, Sahat kula i prožimanje brojnih kultura. Ono po čemu pretenduje da bude prepoznat jeste velika ekonomska kriza, koja je zahvatila njegove građane, a koja se poprilično ocrtava kod bivših radnika Hotela „Otrant“ i „Galeb“, firmi poput „Primorja“ , Solane „Bajo Sekulić“…, pa se o privredi grada ne može govoriti u hvalospjevima.
Ova bivša rimska municipija od skoro je dobila novu širu vladajuću koaliciju, čiji se akteri trude da, bar kako su sami obećali, iznađu rješenje za aktuelne probleme. Pred njima je težak put da se organizuju i zajedničkim snagama smanje nezaposlenost svojih građana. Jasno je kao dan da se Ulcinj nalazi na prekretnici, traže se novi investitori koji će da ulažu u grad, u planu si novi objekti koji će upotpuniti ponudu smještanih kapaciteta, izrađuje se Prostorno-urbanistički plan kao svojevremeno „bioskop“, saobraćajna infrastruktura se negdje sanira, a negdje tek počinje da se gradi, a sve u cilju da se od predsezone do početka sezone spremno dočekaju dva za grad ekonomski najvažnija mjeseca u godini.
Međutim, ono što u 21. vijeku zvuči nevjerovatno i čudnovato jeste blago rečeno tužna sudbina bivših radnika hotela „Otrant“. Bivših“ jer ni oni sami, kako kažu, ne znaju svoj trenutni status. Oni su dobar primjer kako Opština a i sama država mogu da postanu „zla maćeha“ u bajci koja se zove svakodnevnica ovih ljudi. Pažljivo slušajući jednog od 59-oro oštećenih Petronija Zdravkovića, a nešto se znalo i ranije, može se zaključiti da je egzistenicja ovih ljudi odavno dovedena u pitanje i da su oni pravi mađioničari koji u ovom kriznom periodu čudnovato opstaju.
Krenimo redom. Problem radnika hotela „Otrant“ datira od septembra 2011. godine, jer, kako kažu, nisu ni sumnjali od tada do dana današnjeg da neće primiti niti jednu nadoknadu za svoj rad. Te godine dotadašnji vlasnik hotela, ruska firma „Barkli Montenegro“ ne ispunjava svoj dio dogovora sa španskom fimom Iberostar, koja se zbog neozbiljnosti ruskih kolega povlači iz projekta, a nakon što su Španci spakovali kofere isto čine i Rusi. Ruski vlasnici podigli su kredit kod švajcarkse banke NLB Interfinance, ali pošto nisu ispunili svoje obaveze prema pomenutoj banci, hotel je prešao u ruke banke, koja već u sljedećoj sezoni ovaj ugostiteljski objekat izdaje lokalnoj firmi „Argos“. Nova firma sklopila je kratkoročne ugovore sa jednom petinom radnika , ali ne i sa 59 radnika, koji su ostali bez radnih knjižica i praktično poslati na ulice. Novi vlasnik za kojeg radnici sumnjaju da je samo fiktivan, a da je u stvari vlasništvo osobe bliske vrhu crnogorske vlasti, u međuvremenu zaposlio je nove radnike, povećao kapacitet i kategorizaciju, ali na svoje nekadašnje radnike ni dan danas ne računa. Međutim, ono što je nevjerovatno, kako kaže jedan od 59 „Sizifa“ koji kotrljaju stijenu ili 59 Servanesovih „Kihota“ koji se bore sa vetrenjačama, Petronije Zdravković, za ovih pet godina iščekivanja pokrenut je sudski spor koji su radnici prvobitno dobili, a zatim je preimenovan u njihov poraz. Za gospodina Zdravkovića nečuveno je da radnicima nije omogućeno da rade i da za to budu plaćeni, već da se putem štrajka bore za svoja prava.
-Do sada smo više puta štrajkovali ispred samog Hotela, kao u Podgorici na sindikalnom štrajku, a umjesto isplata naših plata privođeni smo na informativne razgovore. Sredinom 2013. godine Osnovni sud presudio je u našu korist da bi nakon žalbe, sud presudio u koristi vlasnika hotela“, kaže ovaj revoltirani sugrađanin.
Problem bi mogao da nastane kada bi i dobili spor, ruska firma koja je prvobitan vlasnik nema svoje zemljište ni kapital, tako da se od njih ne mogu naplatiti potraživanja, pa su sve oči uprte u Vladu Crne Gore, čije je rješenje o isplati radnog staža i četiri preostale plate iz 2011. godine figuriralo kao optimalno rješenje.
Za Zdravkovića je nečuveno da i sami advokati, iako nisu dobili slučaj, umiju kvalitetno da naplate svoja potraživanja. Kako sam kaže, za gotovo pet godina, dok je čekao na rješenje spora, radio je mnoge poslove koje ne priliče njegovim godinama (po godinama ispunjava uslov za penziju), a i danas, dok čeka rasplet, pokušava da dodje do posla kako bi se mogao prehraniti. Time se, priznaje, bave i ostali, jer je sve teža ekonomska situacija.
-Najgora stvar u cijelojovoj priči što su većina oštećenih radnika porodični ljudi u zreloj dobi, pojedini su već stekli uslov za penziju, tako da osim rada u pomenutom ugositeljskom objektu teško da će moći nekim drugim poslom da se bave i da pritom budu traženi“, iskreno će gospodin Zdravković.
Sležući ramenima ovaj hrabri borac pita se kakva budućnost čeka njegove kolege, jer pored neovjerenih zdravstvenih knjižica,jer pojedinicima ni radni staž od 2009. godine nije uplaćivan, pa bi i u slučaju sticanja uslova penzija bila misaona imenica.
-Mi smo do sada štrajkovali, obraćali se svim državnim organima, pisali krivične prijave, predstavili slučaj članovima Komisije za praćenje i kontrolu procesa privatizacije u Skupštini Crne Gore, pisali Ministru rada i socijalnog staranja Predragu Boškoviću, ali i pored toga ništa nismo postigli-zabrinuto će Zdravković uz konstatatiju da se za njihov problem nedovoljno interesuje ni novi/stari predsjednik opštine Ulcinj, Nazif Cungu.
-Obratili smo se gradonačelniku putem maila, međutim on se još uvijek nije udostojio da nam odgovori, ali to ne čudi kada ni država Crna Gora ni njena Vlada ne žele da nam pomognu, pa na taj način ni naš gradonačelnik ne osjeća portebu da se bori za naša prava. Ostavljeni smo na milost i nemilost, sluali smo razna obečanja, a neki od naših kolega nažalost nisu dočekali rješenje spora jer su u međuvremnu preminuli. Možda je gradonačelniku, vlasnicima hotela i Vladi i najbolje da sačeka da svi izdahnemo, pa da na taj način riješi problem“ – iskreno će zabrinuti bivši radnik hotela „Otrant“.
Koliko volje, upornosti i hraborsti u ovom šezdesetdvogodišnjaku ima vidi se u njegovim težnjama da zajedno sa oštećenim kolegama istjera pravdu.
-Mi se ne predajemo, ako treba opet ćemo da štrajkujemo. Do sada smo se obraćali medijima, gostovali u emisji „Robin hud“na RTCG, a sada ćemo nastaviti još odlučnije, pa ako treba i u međunarodnim sudovima. Ne tražimo ništa tuđe, tražimo ono što nam pripada, a 56 plata nije mala cifra-zaključio je gospodin Zdravković.
Građani poput gospodina Zdravkovića sinonim su za istrajnost ove naše male zajednice, jer i u nehumanim uslovima opstaju, bore se za pravdu, bore se za svoja prava a ako u tome uspiju rješiće se jednog velikog tereta,a ohrabrili bi i ostale radnike ulcinjskih firmi, koji se nalaze u sličnim problemima.
