Danas sam boravio u Tuzima. Sa mojim prijateljima Koljom Ljuljđurajem i njegovim bliskim rođakom Zefom, bili smo kod poznatog advokata i humaniste Ferida Pepića, da vidimo možemo li pomoći jednoj tamošnjoj familiji, koja nam se obratila, u vezi ostvarivanja određenih vlasničkih prava.
I naravno, nakon obavljenog razgovora, pošli smo, a gdje bi drugo nego, u odvajkada popularnu kafanu motela „Rujela“ u centru Tuzi. Tamo kao i uvijek puno ljudi. Dočekuju me sa svojim poznatim, gotovo jedinstvenim malesijskim gostoprimstvom i srdačnošću. Decenijama već dolazim u Malesiju i njena sela, u jedinstveni kanjon Cijevne i u Tuzi i uvijek ista, slika i prelijepi osjećaj.
Gotovo da nema mjesta širom Crne Gore od Ulcinja do Pljevalja i od Herceg Novog do Rožaja u kojemu više puta nijesam boravio. Srdačno su me ljudi dočekivali u raznim prilikama i različitim povodima, ali način na koji su to uvijek činili Tuzani i Malisori, i gostoprimstvo koje oni znaju prirediti i upriličiti, naprosto je neponovljivo.
Vlasnik motela Safet Frljučkić predloži da sjedemo unutra jer duvaše jak, kao iz fena topli vjetar. U Sali već sjedijahu, njegova braća i rođaci, a među njima, Safetov otac Demo, naš stari prijatelj, divni čovjek i veliki gozbadžija i čazbadžija. Ne bi druge nego morasmo posjedati za njihov sto, Upitasmo se za zdravlje, za porodice. Ja ponovo, po ko zna koji put, gledam umjetničke slike na zidovima sale Motela „Rujela“ , tek toliko da vidim je li svaka tu i je li svaka na svom mjestu.
Slike su odlične – konstatovah. A Safet odgovori – Ti kao da si slušao Đeljoša Đokaja, maloprije je bio ovdje, i na sličan način je komentarisao ova umjetnička djela.
Rekoh Safetu, da mi je žao što mi se do sada ne pruži prilika da upoznam tog našeg velikog slikara čije djelo izuzetno cijenim!
Nastavismo prijatan razgovor. Nije prošlo ni desetak minuta, a na vratima sale pojavi se stariji gospodin sa brkovima i naočarima, blaga pogleda i sa širokim osmjehom… Odmah prepoznah Đeljoša.
Zapravo, naš domaćin Safet je mobilnim telefonom pozvao Đeljoša i njegovog rođaka Ljuba, koji ga je vozio, i rekao im da sam u motelu i da bih volio da vidim i upoznam Đeljoša. Veliki slikar nije časio, vratio se i došao da me ispoštuje. Pozdravismo se prisno kao da se stotinu godina znamo. Đeljoš djeluje baš onako kako sam ga zamišljao. Rođeni gospodin, prefinjenih manira, i nadasve vrhunski intelektualac.
Odmah se razvi prisan razgovor. Reče mi da dosta vremena provodi u Malesiji, u rodnom selu Milješ, da tu ima kuću i atelje, da i dalje puno radi, da sada priprema otvaranje radionice grafike u Tuzima u poslovnom prostoru njegove pokojne sestre.
Reče i to da mu je juče svraćala poznata albanska diva i da je kupila dvije slike, a on joj još jednu poklonio. Priča mi da će uskoro u Tuzima biti promocija knjige–monografije, koja je o njemu nedavno napisana. Reče mi takođe da i Akademija nauka u Prištini pripreme njegovu veliku Monografiju…
Poslije završene osnovne i umjetničke škole, diplomirao je grafiku i slikarstvo na čuvenoj Likovnoj akademiji u Beogradu. A onda slijede Priština, Cetinje, Rim, Augzburg…
Kaže mi da se divi crnogorskom slikarstvu i vajarstvu i veli da spadamo u red država koje se mogu pohvaliti sa znatnim brojem starih majstora još od davnih vremena, ali i sa čitavom plejadom slkara i vajara dvadesetog vijeka i vrhunskih talenarta koji dolaze. Oduševljen je zbog toga. Ja mu kažem da je i on jedan od onih koji je doprinio da to bude tako, ne samo svojim slikama i svojim djelima, već i kao profesor koji je predavao i gostovao na mnogim Akademijama gdje su se školovali i crnogorski slikari.
Za ukupno svoje djelo i mnogobrojne izložbe Đokaj je dobio brojne nacionalne i internacionalne nagrade, među kojima ne propušta da spomene Trinaestojulsku nagradu Republike Crne Gore 1977. godine.
Sa pijetetom spominje Lubardu, Mila i Dada i kaže da su to svjetske klase, ali nikako ne propušta da istakne slikarske veličine kakve su Tošković, Radović, Filo, Lainović, Tatar, Ljubo Brajović, Stanić, Karailo, Gvozdenović, Bato Brajović, pa potom, Karadžić, Anka Burić, Noc Martini, Todorović, Muratović, Naod, Tomo Pavićević, Ratko Odalović, Dragaš…
I crnogorska vajarska tradicija je velika kaže mi Đeljoš i priča o vajarskim gromadama Stijoviću, Đuroviću, Tomanoviću, pa o savremenim vajarima Pejoviću, Baboviću, Radmiloviću, Milačiću …
Bi mu drago kada mu rekoh da sam svojevremeno upoznao velikog slikara i njegovog kolegu, profesora Akademije u Prištini Hilmiju Ćatovića i da je devedesetih bio učesnik čuvene Slikarske kolonije „Grad na Tari“ u Kolašinu čiji sam jedan od osnivača, i da sam sredinom devedesetih u Podgorici u galeriji ,,Centar savremene umjetnosti’’ otvorio izložbu Hilmijinog sina Ervina Ćatovića.
Ispričah mu i moju divnu uspomenu iz Tirane 2006. godine kada je jedna delegacija iz Crne Gore, boravila u glavnom gradu Albanije. Između ostalog tada smo bili i gosti gradonačelnika Tirane Edija Rame, inače poznatog slikara, čovjeka koji je preporodio ovaj osobeni grad neobičnih fasada.
Novinar „Vijesti“ Neđeljko Rudović, koji je bio član delegacije, na kraju prijema gradonačelniku Rami postavi nekoliko novinarskih pitanja koja su se ticala Crne Gore. Prvo i po meni najinteresantnije Neđovo pitanje glasilo je:
– Gospodine Rama, kada se kaže Crna Gora, šta je Vaša prva asocijacija?
– Kada u bilo kojoj prilici čujem ime Crne Gore, to me odmah neminovno asocira na veilokg profesora i prijatelja Đeljoša Đokaja – sa oduševljenjem, između ostalog reče Rama, naprosto ne skrivajući sreću što je takvu poruku mogao da uputi preko nekog crnogorskog medija.
Rudović je taj intervju, nakon nekoliko dana i objavio u Vijestima.
– Čuo sam za taj događaj i za taj intervju, ali ga nažalost nisam pročitao, kaže mi Đeljoš.
– Da, Rama je odličan slikar. Potiče iz jedne čestite albanske porodice. I otac mu je bio poznati umjetnik, vajar, i vrsni stvaralac i u vrijeme režima Envera Hodže, objašnjava Đeljoš.
Popismo po nekolika pića, Đeljoš bijelo „Plantaža“, a ja ,,Nikšićko’’ , a razgovor koji je trajao više od tri sata proleće kao da je trajao pet minuta…
Bilježim samo neke detalje ovog, nezaboravnog susreta sa velikim slikarom i vrsnim intelektualcem, i iznad svega divnim čovjekom…
(Zabilježeno 9. avgusta 2011. godine)
P.S.
Ovaj zapis objavljujem sada u znak pijeteta prema divnom čovjeku i velikom slikaru Đeljošu Đokaju. Neka plemeniti prah ovog izuzetnog stvaraoca nađe vječni mir u njegovoj rodnoj Malesiji.
