NIKOLA MASONIČIĆ, danas penzioner i predsjednik barskog SUBNOR-a, u danima NOBA – najprije ilegalac u Baru, potom borac Lovćenskog odreda, pa “prva petokraka u Krajini”. Nakon rata bio pomoćnik šefa OZNE za srez barski, pa pohađač prve generacije UDBINE škole, da bi nakon toga bio premješten u službu koja se bavila obavještajnim radom. U intervju za Nove barske novine (NBN) govorio je o masakru u Baru, 1. aprila 1945. godine.
NBN: Nema tih “istorijskih konteksta” koji mogu da opravdaju “krvavi Veliki petak 1944. godine” u Baru?
– Eh… (duboki uzdah i pauza)… tačno, slažem se potpuno. Da ti kažem – mnogo sam izučavao taj događaj, i moje interesovanje za tu tragediju, tu nesreću, kada je ubijen veliki broj nenaoružanih Albanaca u Baru za jedan jedini dan, ne jenjava već 60 godina. Čak sam pripremio i građu za knjigu na tu temu. Moje je duboko ubjeđenje: da je slavni Žukov komandovao jedinicama koje su tada bile u Baru, ne bi mogao da izmijeni situaciju. Isto bi se desilo. Postoje dva gledanja koja preovlađuju u javnosti: jedno je albanskih nacional-šovinista koji kažu da je sve bilo isplanirano ne bi li ih sve pobili, i drugo je srpsko/crnogorskih nacionalista koji kažu da je to bila reakcija na organizovanu pobunu Albanaca. Ni jedno, ni drugo, nije istina. To se slučajno – ako slučaj može biti – desilo poslije incidenta koji se pretvorio u veliko zlo. Zlo koje ćemo ispaštati i mi, i naši unuci i praunuci.
NBN: Ogroman broj Barana ništa ne zna o tome, nije se decenijama smjelo ni pomenuti, a ne nešto napisati.
– Ja se ne bih složio. Evo detalj – na mjesec dana nakon toga, u Srbiji je održan osnivački kongres Partije, i na njemu je Aleksandar Ranković oštro osudio taj slučaj. Treba se vratiti u to vrijeme. Radio aparata je bilo da su se na prste mogli izbrojati, štampa je dolazila sa zakašnjenjem i to za mali broj ljudi. Ta vijest je doprla do malog broja ljudi, ali to niko nije krio.
NBN: Dobro, možemo li konačno reći – što se zapravo desilo tog nesrećnog dana?
– Ja sam imao u rukama Izvještaj 46. divizije iz Prizrena, koja je slala te 1944. godine grupe Albanaca u tri ešalona za popunu jedinica Četvrte armije u okolini Trsta. U Izvještajima se precizira sat i minut kad su pošli iz Prizrena, i tačan broj njih, i opisuje se šta se s njima dogodilo usput. To je bilo sve prisilno mobilisano ljudstvo. Po četiri-pet dana je bilo pauze između grupa – prvu i treću grupu su pratili vojnici 46. divizije direktno do Bara, drugu grupu prihvatila je jedna grupa 10. brigade u Skadru i dovela ih. Prva grupa je prošla bezbjedno, treća grupa je ubila dva vojnika na Bojani, sahranjeni su na Gvozden brijeg, a ova se strašna stvar dogodila sa drugim ešalonom.
Kolona se bila razvukla nekoliko kilometara kroz barsko Polje, a pričali su mi da se kad su prolazili od njih širio nesnosan miris. Glavnina kolone bila je pristigla u zgradu Monopola, na Pristanu, kad je negdje u Polju jedan od Albanaca ubio sprovodnika Boža Dabanovića. Nedugo nakon toga, neko od sprovođenih je bacio sa prozora zgrade Monopola prokrijumčarenu bombu na komandanta brigade. Nastao je haos. Prvo su partizani pucali u vis, a kad je gomila krenula da bježi u strahu prema planinama – i u meso. I počeo je, da tako kažem, a da ne bude pogrešno shvaćeno, “lov” na njih. Uz egzekuciju na licu mjesta.
NBN: Ko je učestvovao na “ovoj” strani u tom “lovu”?
– Teško je dati sliku toga. Najprije, ovdje je bilo oko 400 porodica izbjeglih sa Metohije, koje su Albanci prisilili na to. Nemam nikakvih opipljivih dokaza, ali je moj utisak da je to imalo određenih uticaja na formiranje javnog mnjenja u vezi ove skupine. Dalje, u Baru je tada sve bilo naoružano, tu je bilo i dosta rekovalescenata, tu je bio i štab Desete brigade na Pristanu, a jedinice su bile raspoređene u potkovicu od Veljeg mosta, Bartule, pa uz Rap, Tombu, Zaljevo… Telefona bilo nije, ni prevoznih sredstava, mogućnost komunikacije štaba i jedinica skoro nemoguća, tako da Komanda nije mogla da zaustavi sve to. Bilo je na Pristanu i ostataka jedinica Narodne odbrane, ostataka Bokeške brigade, jedinica Komande mjesta. U sve su se “aktivno” uključili i neki mještani koji su iživljavali, ali takvih ljudi svugdje ima. To nije karakteristika ljudi ovog kraja. Najveći broj ljudi je shvatio da se radi o jednoj teškoj nesreći, i skrivao ih po kućama i štalama. Od tih skrivenih, nijedan nije stradao. Sve se desilo iznenadno, poslije podne, trajalo je kratko, i dok su se otrijeznili i odreagovali da zaustave akciju, Albanci iz drugog ešalona su poubijani.
NBN: Znate li koliko ih je ubijeno na licu mjesta?
– Ne znam tačno, ali u Izvještaju Komisije koju je oformilo rukovostvo NOR-a, stoji cifra od oko 450.
NBN: 450 ubijenih za nekoliko sati?
– Jeste.
NBN: Noviji albanski istoričari pridaju izuzetnu pažnju ovom događaju – nazivaju ga “barskim masakrom” (“Masakra e Tivarit”). I pominju mnogo veći broj poginulih?
– Oni govore o nekoliko hiljada, ali postoji taj Izvještaj komisije. Nju je oformila vlast na najvišem nivou, a na čelu Komisije je bio komesar Drugog udarnog korpusa, najviše organizovane jedinice na ovom području, a članovi najviši funkcioneri partije i vojske. Zapisnik sa te komisije je kucao na mašini naš Čedo Dragović. Tu je pisalo da je ubijeno oko 450 Albanaca, jer još nijesu bili sakupljeni svi koji su se razbježali na teritoriji opštine. Ja sam toga dana bio u Skadru, i naveče se vratio u Komandu mjesta, u Ostros. Sjutradan poslije podne, odbornici su uhvatili i doveli jednog od bjegunaca u Komandu mjesta, a i iz Briske su javili da su kod njih još dva. Ovaj u Ostrosu je bio bos, na jednoj nozi je imao razdrpanu vunenu čarapu, a pantalone nogavice ispod koljena otkinute, neobrijan, prestravljen. Kao zvijer je izgledao. Sve nas je gledao kao da čeka smrt. Takvih je bilo puno po teritoriji barskog Sreza.
NBN: Ali ima i nealbanskih istoričara sa oprečnim podacima?
– Nevjerovatne priče postoje. Čak je jedan broj vrlo uvaženih istoričara poput Vladimira Dedijera pisao sušte neistine. On kaže da su pobijeni svi komandiri i komesari, a tu ni desetara nije bilo. Pa pišu da je njih 130 sjutradan ubijeno u gasnoj komori u barutani u Baru. Mi barutanu nismo imali u funkciji od 1878. godine, a gasa nismo imali ni za svjetiljke, ne za gasne komore.
NBN: Gdje je sahranjeno 450 ljudi? To je ogroman broj leševa?
– To nemoj da me pitaš. Ne mogu da govorim o nečemu što pouzdano ne znam.
NBN: Rekoste da je bilo mještana koji su uživali u lovu i ubistvima, ali i onih što su ih skrivali dok ludilo ne prođe?
– Bilo je i jednih i drugih, i stariji Barani znaju ko su, i jedni, i drugi. A bilo je i onih koji su stradali nesrećno, jer su Albanci bili vrlo agresivni u bjekstvu, valjda i u strahu i panici. Napadali su kolcima i kamenjem jedinice koje su ih sprečavale bez pucanja u početku. Ima jedan karakterističan primjer. Jedan bivši oficir crnogorski, ozbiljan čovjek od svojih 70 godina, tipičan, sa velikim brcima i vijeđama, bio je u posjeti prijateljima u Zaljevu, a kuća mu je bila blizu Monopola. Čuo je pucanje, i odmah krene kući da vidi familiju. Na Skalicu, to je mjesto udno Zaljeva, na jednom uskom puteljku gdje se dvojica ne mogu razminuti, sreo se sa jednim od bjegunaca. Bjeguncu se učinilo da ga stari gleda mrko, pa je uzeo kamen skraj potoka i pogodio ga u glavu. U isto vrijeme, stari izvadi levor koji je držao za pas i ubije ga na mjestu, pa padne u nesvijest. Tako su ih našli. Strah je čudo, to je borba za opstanak, život je svakome mio. Za normalne stvari treba normalno sjesti i rasuđivati, bez opterećenja nacionalističkog ili kakvog drugog.
NBN: Kakav je bio epilog čitavog događaja?
– Pokažnjavano je kompletno rukovodstvo, smijenjen je komandant brigade Gašo Marković, pa komesar, komandanti bataljona, komandant čete, puškomitraljesci, svi su degardirani. Imao sam u rukama dokumente sa saslušanja aktera tog događaja. A posjedujem i jednu knjigu o revoluciji na Kosovu koju je pisala žena Fadilja Hodže. U njoj ima jedno osamdesetak odrednica sa imenom, prezimenom i biografijom Albanaca što su ubijeni. Kad čitaš tu knjigu, rekao bi da su oni bili komunisti još prije rođenja, a bili su odmetnici koji su se borili protiv partizana. Čak piše da su poginuli u borbama za oslobođenje Bara, a naš grad je bio oslobođen pet mjeseci prije toga. Ima jedan izuzetno zanimljiv podatak kojeg sada prvi put prezentujem, a koji sam dobio od SUBNOR-a Kosovske Mitrovice: po njihovim podacima, među ubijenima je bilo i sedam Srba, najvjerovatnije iz četničkih jednica. To je jedan od dokaza da ovaj događaj nije bio nacionalno orijentisan.
NBN: Što se, na kraju, desilo sa preživjelim Albancima, i onima iz prvog i trećeg ešalona?
– Oni su odavde odvedeni brodovima, sve tri grupe, ali se sudbina surovo poigrala s njima. Kod Trogira je bilo ostrvo – centar za obuku, bilo je ljudi i iz drugih krajeva, naročito iz regiona gdje je partizanski pokret bio slabiji. Jedne noći, izvjestan broj ljudi je ukrcan na trošni brod, i kad su bili na stotinjak metera od obale – brod se raspao. Ko nije znao da pliva – potonuo je, a među njima i 30 Albanaca. I to se sad prikazuje kao da je namjerno napravljeno, a u tom potonuću su poginuli i partizani koji nisu znali plivati.
