Privilegija je uvijek bila živjeti na Crnogorskom primorju. Tu imate sve što je potrebno za život, ali održati se i razvijati moguće je samo zahvaljujući velikoj mobilnosti i vitalnosti ovih ljudi, kao dinamičnosti i otvorenosti njihove tradicije.
Iako su pogranična društva sklonija podjelama i konfliktima, ovdje se pokazalo da je, čak i kada u okolini bijesne ratovi, ovo region interakcije i razmjene. Pa i onda kada granica podjele Velikog Rimskog carstva, povučena 395. godine, prolazi kroz sredinu ovog područja.
Interkulturalna tradicija, svakodnevni kontakti, pobratimstva, kumstva, prijateljstva i poznanstva bili su jači od sila podjela, mržnje i krvomutnje. Pa i onda kada se to nije mnogo dopadalo raznim civilnim vlastima ili manipulatorima vjerskim i narodnosnim osjećanjima.
Naravno da je tokom istorije postojalo vjersko i etničko suparništvo, asimilacija, borba za uticaj i ljudske duše. No, i oni koji su mijenjali svoje identitete, nijesu u potpunosti napuštali i zaboravljali nasljeđe prethodnih identiteta. “Ako smo promijenili vjeru, krv nijesmo. Bog je jedan, samo mu se na raziličite načine molimo“, govorili su Mrkojevići, pleme koje je smješteno pod planinom Lisinj, između Bara i Ulcinja.
A identitet je, prije svega, društvena veza pojedinca i kolektiva, odnosno zajednice. U toj zajednici su braća, komšije, rođaci, prijatelji, susjedno selo. Zato je identitet ovdje bio u pravilu višeslojan i zato ljudi nijesu bili vjerski radikali i/ili fanatici.
I kao takvi bili su mnogo više vezani za zemlju i prostor nego za naciju ili vjeru. Istorijski, žitelji ovih gradova su se više ponosili svojim urbanim nego etničkim identitetom, pa je to razlog što su tokom cijele povijesti strastveno branili svoja komunalna prava.
Etika suodgovornosti i etika suživota različitih kultura i vjera, uz kolektivno sjećanje, bile su i jesu vitalna snaga ovih zajednica i gradova. To znači prihvatanje svih ovih identiteta ne smatrajući da oni jedni druge isključuju. I uvijek imajući u vidu da demokratija i sloboda (a sloboda je, kako je primijetio de Tokvil, prirodno stanje malih društava) pretpostavljaju toleranciju.
Njihova je slobodna volja i odluka bila da svoj prostor, svoje gradove i svoje krhke živote zaštite od vlastitih destruktivnih moći birajući solidarnost i saradnju kao najbolje kohezivne elemente zajednice. Znameniti hrvatski povjesničar Milan Šuflaj primjećuje da se na ovom prostoru u srednjem vijeku ostvarila albansko-slovenska simbioza, što je kasnije uticalo na ublažavanje etničkih razlika.
Na ovim temeljima, uz očuvanje jedinstva, ravnopravnosti i pravde za sve stanovnike, gradovi su mogli opstati. Bez obzira ko su i odakle su došli, koje su vjere, rase ili boje kože, kojeg socijalnog statusa bili njihovi stanovnici.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Interkulturalna mjesta, praznici i svetitelji na Crnogorskom primorju”, koji finansira Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava Crne Gore.
