Potencijalna korupcija u slučaju Velike plaže veća je od korupcije u svim investicionim i privatizacionim procesima u modernoj istoriji Crne Gore – zajedno.
Naizgled čudna informacija da, usred (produženog) tendera osnovana kompanija Eagle Hills Montenegro, planira da uđe u posao izdavanja ležaljki i prodaje pića i hrane na ulcinjskoj Velikoj plaži, za svega nekoliko dana dobila je zastrašujući epilog. Investitor, umjesto izdavanja ležaljki, planira da preuzme cijelu Veliku plažu i na njoj napravi – novi Dubai. Sve to bi, prema najavama premijera Spajića, bila investicija od 30 milijardi eura tokom deset godina, odnosno tri milijarde eura godišnje.
Šta ovo u praksi znači? Da bi, pod uslovom da premijer govori istinu, svake godine na ulcinjskoj obali bili izgrađeni, u vrijednosnom smislu, najmanje po jedan Porto Montenegro, Luštica Bay i Portonovi. Odnosno, za 10 godina, više od trideset kompleksa tog tipa, jer govorimo o približnoj vrijednosti.
Nažalost po nas, a vidjećemo još kako po najavljene nam investitore, premijer se sa istinom posvađao od kada je stupio na javnu funkciju, 2020. godine. Od tajnog ali organizovanog prvog zaduženja, stana u Beogradu na vodi, dvojnog državljanstva, milijarde eura investicija iz Japana, pola milijarde investicija i 1.000 novih radnih mjesta u Pljevljima, pa do ovih novijih – minimalne zarade od 700 eura i sedmočasovnog radnog vremena, jedina konstanta je da su Milojko Spajić i istina na “Vi”, duboko posvađani i bez nade da će se u skorije vrijeme situacija izmijeniti.
Kad smo već kod Beograda na vodi, i stana kojeg premijer nije imao, pa je imao, pa je prodao – upravo je Eagle Hills investitor tog soliterskog mega projekta, a cijeli proces u susjednoj nam Srbiji od samog starta obavijen velom kontroverzi i optužbi za korupciju.
Baš zato, slika buduće Velike plaže koju nam je pokazao premijer, sa jahtama parkiranim u plićaku ulcinjske Velike plaže i ogromnim kompleksima zgrada, više liči na jedan veliki šipak i predstavlja poziv za uzbunu svakom normalnom građaninu ili građanki ove države. Na papiru mega luksuzni rizorti, a u praksi soliteri sa desetinama hiljada stanova za prodaju, slično kao u Beogradu na vodi, bez javnog nadmetanja, uz suspenziju svih bitnih domaćih prostornih planova i zakona, oproban je recept za trajnu devastaciju ubjedljivo najvrednije imovine koju Crna Gora ima. I za nečiju žestoku finansijsku korist. Odnosno, kako je većina nas to i ranije nazivala – korupciju.
Dozvoliti Spajiću da sprovede ovakav investicioni naum, posebno imajući u vidu koliko su “teške” njegove riječi i obećanja, predstavlja kockanje sa budućnošću generacija u Crnoj Gori, a potencijalna šteta nikada ne bi mogla da bude sanirana. I zato je na svima nama da, kao nikada do sada, budemo pametni i ne dozvolimo ugrožavanje budućnosti cijele zemlje. Jednako tako, na svim Ulcinjanima i Ulcinjkama je da se izbore za to da ne budu izgnanici na sopstvenoj zemlji, koje će ih po sličnom modelu beogradske Savamale, neki maskirani “predstavnici zakona” podučavati o tome što je za njih najbolje. I na kraju izbaciti iz sopstvene kuće.
Nesporno je da Crna Gora mora da se razvija. Ali model tog razvoja mora biti baziran na modelima ozbiljnih demokratskih društva a ne na modelu banana države. U skladu sa sopstvenim planom razvoja, uz ozbiljna javna nadmetanja, poštovanje domaćeg zakonodavstva i najboljih praksi razvijenih država, punu transparentnost i sveobuhvatan nadzor svih strateških investicija. Svaki drugačiji pristup za malu Crnu Goru, sa jako ograničenim resursima, bio bi poguban.
I na kraju, jedna poruka za sve najposlušnije vedete “istinoljubivog” nam premijera – koji nam ovih dana, ko zna koji put po redu, predlažu antisistemske, koruptivne i sumanute zakone kao uvod u priču jahti u ulcinjskom plićaku i objašnjavaju kako strane investitore ne treba “tjerati” već im dozvoliti da oni na osnovu njihovih interesa definišu razvoj Crne Gore: i bivši režim je imao ljude koji su onda radili isto što i vi danas. Neki od tih ljudi danas se nalaze pod optužnicama, dok su drugi prezreni i to čak i od onih građana koji su ih birali na funkcije.
(Autor je građanski aktivista i izvršni direktor BIRN Crna Gora)
