Aktuelni događaji u DPS-u u Ulcinju ovih dana su posljedica dugogodišnje katastrofalne politike koju je vodio vrh OODPS-a potpomognut inferiornošću centrale kada su vrlo osjetljive teme u pitanju. Problemi, pa i oni najosjetljiviji, u jednoj višekonfesionalnoj i višenacionalnoJ sredini su tinjali već skoro deceniju a sada su izašli na vidjelo i to u svom najgorem obliku optužujući se, između ostalog, i za vjersku netoleranciju između katolika i muslimana. Ako tome dodamo da su Crnogorci odavno dovedeni na margine kadrovskih i političkih rješenja i prava da odlučuju o bilo kakvim značajnim pitanjima problem postaje sve dublji i sve teže rješiv. Pojedini funkcioneri OODPS-a su zaboravili kako su Crnogrci dok su bili na vlasti ovaj grad uzdigli do najvećih visina (turistička sezona 1998. i 1999.).
Moj angažman u DPS-u , koji je počeo 1997. podrazumijevao je tada dva ključna puta ka uspjehu partije, a samim tim i svih građana Ulcinja. Iako do tada nisam bio član nijedne partije (ni Saveza komunista) a uvjek sam glasao one partije i koalicije koje su okupljale članove više nacionalnosti i konfesija donio sam odluku da pristupim partiji koja je to tada baštinila. Želio sam da to bude partija koja će u značajnijem obimu tek započetu privatizaciju da sprovede brzo i efikasno. Nisam se bavio globalnim crnogorskim temama i problemima već sam se bazirao na probleme u lokalu i načina na koji to da riješimo. I Vi ste svjedok mojih pokušaja da neke stvari promjenim na bolje jer sam u dva mandata kao visokorangirani kandidat postao odbornik u ulcinjskom parlamentu. Sjećate se mojih konkretnih predloga kada su se u parlamentu vodile rasprave o budžetu opštine, podjeli komunalnog preduzeća na dva dijela (komunalno i vodovod), podršci da se Ulcinj priključi na regionalni vodovod, plan za razvoj sporta i značaj kako za samo stanovništvo tako i za turističku i sveukupnu privredu grada. Kulturu sam vrlo često isticao kao prioritet na koji se treba obratiti posebna pažnja jer je ta oblast dovedena na najniže moguće grane. Predlagao sam i druge projekte koji su tada bili glatko odbijeni a nisam imao za to podršku ni u okviru svoje partije. Oni tada nisu prepoznali značaj tih mojih predloga za bolje funkcionisanje lokalne infrastrukture. Nakon deset godina imamo podjelu Komunalnog koja je jednoglasno usvojena, imamo doveden Regionalni vodovod sa velikim stepenom saglasnosti ali i dalje nemamo smisla da stvorimo nove ideje i da novim predlozima damo šansu za što je moguće brži napredak. Umjesto toga u DPS-u nastavljaju sa aferom Snimak i šestdeset članova optužuje najuže rukovodstvo za nepotizam, samovolju i izazivanje konfesionalne netolerancije. Često sam svoje partiske kolege upozoravao kako nema potrebe da gledaju u Evropu već ispred nosa ( Bar, Budva, Kotor, Tivat) jer je to za njih više nego Evropa. Da su me makar malo poslušali Ulcinj ne bi bio u ovolikom zaostatku za ovim gradovima u svakom pogledu. Kada bi na današnji dan članovi Izvršnog odbora OODPS-a ušli u minibus i prošetali Crnogorskim primorjem morali bi se bar malo postiđeti šta su sa svojom politikom uradili. Ako tome dodamo da i u ovim gradovima u svim segmentima ima hiljade problema, onda nam postaje jasno da su građani Ulcinja za dno zakovani. Vrijeme kada je DPS zajedno sa DUA i predsjednikom Hajdinagom bio na vlasti predstavlja period kada je uništena svaka stopa po kojoj se hoda pa i ona na kaldrmi u centru grada koju su pompezno otvorili. Opštinu su prezadužili, novac upotrijebili u propale projekte, građane doveli do ruba siromaštva, studente bez povratka šalju da se školuju i svoje znanje ostavljaju tamo odakle će se teško vratiti u svoj grad. Nisu ni svjesni a kamoli sposobni da osjete i valorizuju prirodna bogatstva opštine kako u domenu turizma tako i u domenu poljoprivrede. O komplementarnosti ove dvije grane pojma nemaju a kada bi im neko nešto i rekao put do realizacije toga je za njih kao put na Mars. Nikada se nisu oglasili i dali svoje mišljenje o bilo kojem propalom projektu privatizacije ulcinjskih preduzeća. Po gradskim lokalima su se negativno, svi od reda, izjašnjavali o privatizaciji Solane, Građevinskog preduzeća, Ulcinjske rivijere, a javno nisu smogli snage da ijednu prozbore! Znam da nemaju svoje mišljenje već ga čekaju da stigne iz Podgorice, znanja nemaju jer su cijeli svoj dosadašnji vijek proveli u „ bezuslovnoj“ podršci DPS-u (do jedne ure) i ništa samostalno stvorili i zaradili (sem nekih koji su se bavili švercom preko granice sa Albanijom). Fakultete su završili na sumnjivim univerzitetima. Zapošljavaju sebe i članove svoje najuže porodice i na taj način kao neki paraziti žive i drugima ne omogućavaju elementarne uslove za život. Zloupotrebom pozicija onemogućavaju čestite građane da sami sebi obezbjede neki privatni posao i bilo kakvu egzistenciju. Plaše ih i ucjenjuju da bi dobili glasove.
Dok sam bio direktor HTP „ Ulcinjske rivijere“, koja je u moje vrijeme bila i ostala cijela, onakva kakvu smo je mi građani Ulcinja decenijama gradili, pravio sam plan njene temeljne i efikasne privatizacije. Želio sam da napravim podjelu upravo onakvu kakvu danas planiraju da urade u HG „Budvanska rivijera“. Tako podjeljenu smo mogli da je privatizujemo dijelom kroz klasičnu prodaju, dijelom kroz odabir strateškog partnera i na kraju kroz izdavanje u zakup. Tri idealno podijeljene cjeline u teritorijalnom smislu su bile osnova za podjelu u organizacionom dijelu. Imali smo prvu cijelinu u kojoj bi obuhvatili hotele i druge objekte koji se nalaze u gradu, drugu cjelinu bi činili objekti na Velikoj plaži, a treću nudistički kamp Ada. Po mojoj viziji, a koju sam na više mjesta izložio, trebalo je prvo prodati hotele i druge objekte u gradu i to onim partnerima koji bi od njih napravili objekte visoke kategorije. Kupce bi birali pažljivo i njihove referense u turističkoj djelatnosti bi bile prvi osnov za razgovor. Na drugom mjestu bi bila cijena i rokovi završetka. Da sam ja ostao na mjesto direktora ovi sadasnji vlasnici se sigurno ne bi domogli ovako vrijedne imovine po smiješnim cijenama (pod uslovom da su i to platili). Njihovo iskustvo u razvoju turizma kao strateške grane u Crnoj Gori se mjeri promilima i kada su u pitanju kompanije koje vode i ljudi koji u tim kompanijama rade. Uspjeli su da za sedam godina potpuno ili djelimično sruše kupljene hotele, istjeraju radnike, opština i država ostaju godinama uskraćeni za takse i poreze, taj region nije više interesantan za iole kvalitetnog gosta (zato je krevet došao na 5 eura), poljoprivrednici nemaju kome da prodaju proizvode, trgovci na ivici egzistencije, ugostitelji se ne mogu sjetiti kada su zadnji put poslužili kvalitetnu ribu ili neki drugi obrok. Za hotele na Velikoj plaži je, po mom tadašnjem ali i sadašnjem mišljenju, trebalo naći strateškog partnera i dati pod zakup cijelu površinu koja pripada Rivijeri po ugledu na Sveti Stefan. Pripremiti plansku dokumentaciju i omogućiti partneru brzu realizaciju. Adu je, kao treći segment, trebalo ustupiti Vladi Crne Gore kao najvećem povjeriocu, a za višak sredstava nakon pravičnog obračuna, dogovoriti isplatu ostalih povjerioca. Kada smo napravili prvi korak, na moj zahtjev je Savjet za privatizaciju poslao odluku da se može prebaciti hipoteka sa hotela „Galeb“ na Adu, to je bio početak realizacije mog plana. Moram da kažem da se nisam u toj ideji potpuno otvorio ni pred članovima Odbora direktora jer pojedinim nisam ama baš ništa vjerovao. Kada su osjetili da bi moj plan mogao da prođe i kod Savjeta za privatizaciju, brže bolje nastupa interesni lobi na čelu sa tadašnjim ministrom turizma Predragom Nenezićem i preko generalnog direktora Elektroprivrede Crne Gore kao i direktora Elektrodistribucije u Ulcinju (a sadašnjeg predsjednika OODPS-a) Ljora Nrekića, zbog mizernog duga od 231.000 eura uvlače Rivijeru u stečaj i stvaraju uslove da oni kolo vode. Da bi i ideju oko Velike plaže što prije pokvarili za smiješne pare se prodaje hotel „Otrant“ ( 2.500.000 eura za 65000 kvadrata što je 1m2= 38,46 eura) i to nekim taksistima iz Rusije, a njegovu dalju sudbinu do današnjeg dana znate. Nakon toga nastaje selektivna i neplanska prodaja ostalih objekata i konačna sahrana Rivijere kao glavne razvojne kompanije u gradu. Danas je Rivijera ostala na dva hotela koji ne zadovaljavaju ni elementarne standarde za prihvatanje gostiju i Adu u kojoj borave gosti iz nižih platežnih struktura. Bez obzira što se brzo očekuje tender za prodaju, u Rivijeri nastavljaju sa zaduživanjem i ako to ni za cent neće povećati cijenu objekata prilikom prodaje, ali hoće nakon prodaje veliki dio sredstava otići prema bankama kao dug od kredita. Bilo je u tom pravcu prije nekoliko godina aranžmana i privatnih trojnih dogovora. Bojim se da će ti dogovori još više i mnogo brže zaokružiti konačnu propast Rivijere. Propast Ulcinjske rivijere ubrzava propadanje i kompletne ulcinjske privrede.
Sve ovo, kao i odluka da se na izborima 2006. godine napravi koalicija sa već tada propalom partijom DUA (i što je najgore, Uniji da vodeća uloga i predsjednik opštine, kao i još neki poteze koje ovom prilikom neću navoditi), tjeraju me da donesem odluku da se od njih distanciram i na kongresu ne prihvatim kandidaturu ni za člana Opštinskog odbora, kao ni za odbornika.
