U Ulcinju se svakog 9. maja, u mjestu Sv. Nikola, na obali rijeke Bojane, održava procesija u sjećanje na jednog od najpoznatijih hrišćanskih svetitelja kako na Istoku tako i na Zapadu.
Po legendi, brodovi koji su iz Male Azije za Bari, u Italiji, početkom maja 1087. godine, transportovali tijelo sv. Nikole, sklonili su se u Bojanu, od nevremena. Tijelo tog sveca, zaštitnika đece i đevojaka, pomoraca i trgovaca, slabih, nemoćnih, osuđenih i zatočenih, tu je bilo zadržano dva dana. Ocjenjujući da se radi o činjenici od prvorazrednog značaja jedan bogobojazni Ulcinjanin je na ovom mjestu (a koje se tada nalazilo na ušću rijeke), sagradio manastir. Današnja crkva nalazi se blizu ruševina starog hrama.
Narodnoj svečanosti u ovoj benediktinskoj opatiji hodočastili su vjernici iz čitavog regiona, te katolici iz Malesije. Mnogi su dolazili na tradicionalni način – bosi.
Bilo je pohvalno krenuti na sveto putovanje pješke, dakle uz napor i žrtvu da bi se postigao cilj: ići u susret tom blagoslovljenom mjestu koje je posvećeno boravkom sv. Nikole Čudotvorca. Vjerovalo se da svojim čudesnim moćima ovaj svetac pomaže svakom ko mu se obrati za pomoć.
Uspomena na ovaj događaj iz 1087. godine očuvana je još uvijek živom u Ulcinju, a tradicionalno su joj prisustvovali i ulcinjski muslimani. Bili su to lijepi događaji koji su povezivali narod, duhovno obogaćujući pojedince i cijelu zajednicu. Hodočasnici su zajedno dijelili strahopoštovanje prema natprirodnim moćima sv. Nikole, bez obzira na njihov religijski “pečat“. Motivi tih ljudi bili su isti i univerzalni: zdravlje, blagostanje i sreća za njih i članove njihovih porodica.
Sve do početka Drugog svjetskog rata bila je tradicija da se na ovaj dan održavaju trke konja. Štojski put (Drumi i Shtojit), od Port Milene do Bojane, bio je tolike širine da je na njemu moglo da se poređa 40 konja. Pobjednik trke je bio bogato nagrađivan, a uživao je posebnu čast što ima najbrže jahaće grlo. Zato su neki boljestojeći Ulcinjani čitave godine pripremali konja samo za taj događaj.
Niz crkava posvećenih sv. Nikoli bilo je i u Baru. O poštovanju ovog sveca svjedoči i drevni drveni kip koji se čuva u istoimenoj crkvi u selu Zupci. Riječ je svakako o jednom od najljepših kasnosrednjovjekovnih predmeta rađenih u maslinovom drvetu na cijeloj jadranskoj obali.
Na majski Nikoljdan u tom pitomom barskom selu okupljali su se pripadnici svih konfesija. Kako se u proljeće završavala berba maslina, običaj je bio da se, radi napretka poroda, kod kipa ostavi litar ulja i zapali svijeća.
Za Bar je vezana prastara legenda o čudima sv. Nikole koja je sačuvana u Oksfordskom glagoljskom zborniku. Prema toj legendi, sv. Mikuli (Nikoli) je u barskoj crkvi sv. Teodora prišao slijepac koji je odmah progledao. Zatim je svetac čudotvorac učinio da budu spašeni pomorci koji su doživjeli brodolom i davili se u uzburkanom moru pred barskom lukom.
Prije nešto više od jedne decenije crkvu Sv. Nikole u Pinčićima (Pinç), u Šestanima, zajedno su obnovili katolici i muslimani.
(Ovaj tekst je nastao u okviru projekta promocije interkulturalizma u Ulcinju i Baru, koji finansira Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija (MJUDDM), iz Fonda za podsticanje medijskog pluralizma i raznovrsnosti medija. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost NVO „Ul info“ i ne mora nužno odražavati stavove MJUDDM.)
