Postoje knjige o kojima, nakon što ih pročitate, poželite i da o njima pišete, da ih preporučite, da sa drugima podijelite radost, zato što su napisane, što su ugledale svjetlost dana, što žive u nama i sa nama, što su život sami, pretočen u obrasce, sa kojima se živi.
Takva knjiga je, besumnje, Interkulturalni prikazi Ulcinj i Bar, pisca i publicite Mustafe Canke. Dobro je što postaje takvi gradovi i ljudi koji ih osjećaju posebnim čulom, koji znaju i umiju da izdvoje iz njihovih dugovjekovnih životopisa, bogatih i raskošnih, slojevitih, ono što i za današnje i buduće može biti putokaz. Dva grada, kojima se Canka bavi, kao čovjek tog podneblja, imaju svoj genius loci. Darelovskim čulom, a taj je imo poseban osjećaj za mjesta i gradove koji imaju isprofilisan duh, autor ove knjige pristupa svojim i našim gradovima. Osjeća Duh koji je profilisalo vrijeme, vjekovi, istorija, ljudi. Ulcinj i Bar su mjesta i takvi gradovi, koji datiraju od praistorije, živjeći kroz vjekove koji su na njima i kroz njih ostavljali svoje tragove, od ilirskog vremena do današnjih dana. To je specifičan urbani rukopis, ali ne samo urbani, već i čovječiji. I gradovi kao ljudi imaju svoje živote i životopise, napisao je jedan antičkih pisac. Palimpsest, građen vjekovima, pisan i dopisivan, rukopis po rukopis, sloj po sloj, različiti rukopis. Canka na samo njemu znan svojstven način, a u duhu brodelovskog poimanja istorije, čita različite civilizacijske rukopise, pretačući ih u svjevrstan brevijar koji bi, siguran sam, potpisao Matvejević, vrhunski znalac gradova i mjesta, izdvojenih u prostoru, a prepoznatljivih u vremenu. Gradovi žive i kada ih nema na zemlji. Ako ne stvarni, a ono arhetipski, oni nevidljivi, kalvinovski. Canka je kroz faktičko silazio u arhetipsko, dva konkretna grada.
Ulcinj i Bar svjedoče o životu i suživotu, različitim konfesijama i nacijama, kulturama i jezicima, koji odzvanjaju u njihovom biću. A gradovi imaju svoje biće, ličnost, psihološki profil, ne svi, samo rijetki. Ulcinj i Bar su takvi gradovi. Njihov životopisac i ljetopisac, Mustafa Canka, otkrivao je istoriju, religiju, memoriju, sve što oblikuje grad. U raznovrsnostima je nalazio jedinstvo, u antipodima razumijevanje, puteve od davnina, ucrtani u zemlji i sjećanju, u prirodi i životu, kojima se i danas ide. Od kamena i onih znakova na njemu uklesanih, do masline koja od iskoni daje plodove ljekovite, potvrđujući život. To blagorodno, a otporno i uporno sveto drvo stoji na naslovnici knjige o kojoj zapisujem ove riječi. Na poleđini je kameni zid ili suhozid, na jednom uzidanom kamenu je izrezbaren znak, zmija ili polumjesec, prastari simboli. Ljudi su klesali u kamen da bi ostavili trag. Kada vidimo ovaj znak, pitamo se: čija je to ruka klesala, kakvu nam je poruku ostavljala?
Autor je otkrivao davninu okom oprobanog arheloga, koji na parčetu keramike i znaku utisnutom na njoj, otkriva vjekove u kome je čovječija ruka crtala simbol trajanja. Umijećem vještoga civilizacijskog čitača, čitao znakove koji su ostavljani da svjedoče, čineći jedinstven rukopis trajanja i postojanja, kontinuiteta koji se ne prekida. Bavio se milenijumskom interkulturalnom tradicijom; gostoprimstvom kao temeljom interkulturalnosti, bogatstvom jezika i folklora, kuhinjom – tom radošću za čula, maslinadom, ogledalom svetosti i svjetlosti. Raznolikost je stvorila jedinstven kulturni uzorak, karakterističan za dva grada. On ga na najljepši način artikuliše u uvodu: „Samo oni koji u svom identitetu imaju ugrađeno iskustvo jednakosti i imaju snagu tolerantnosti i sposobnost da razumiju druge: ne da im nameću svoja pravila i kanone. A to otvara veliki prostor i šansu da ih i drugi razumiju. Otvoriti se mislima drugih znači prihvatiti njihove običaje, navike, vrijednosti, što naš duhovni svijet može samo da obogati i poveća naše razumijevanje svijeta i čovjeka.
Zbog toga se zahvaljujući milenijumskom trajanju, u Ulcinju i Baru uživalo u plodovima svih kultura, civilizacija i religija koje su na naše prostore došle prihvatajući od svake korsno i lijepo. Istovremeno, različite grupe dopunjavale su se tako što su vrlinama prikrivale nedostatke“.
Ove riječi čine okosnicu knjige, njen duh, biografije dva grada, koje se stapaju u jednu – biografiju života i suživota. Canka je u različitosti tražio sličnosti. U životu, suživot i zajedništvo.
Posebno poglavlje u knjizi posvećuje sv. Vladimiru, plemenitom vladaru dobrih ljudi pod Rumijom, čiji kult traje više od hiljadu godina, okupljajući ljude različitih vjera, svetitelj koji propovijeda dobrotu kao vjeru, najveći stupanj svake prave vjere. Osvrnuo se na hodočasnička mjesta, paganske i hrišćanske praznike, ilirske gradine, mogile i tumule, probudio Binda, ilirskog boga voda i izvora, sa njim i našu žeđ za drevnim Ilirima, koji u nama žive. Bavio se Đurđevdanom, praznikom koji živi kroz vrijeme, pa svetiteljima, sv. Nikolom i sv. Marijom Ratačkom, važnim kulturnim i duhovnim središtem, episkopskim gradom Svačem, sfingom zagledanom u vode Šaskog jezera, te Šebatajem Cvijem, kontroverznim mesijom, reformatorom Talmuda, kraljem Jevreja, koji je dio života proveo u ulcinjskom Starom gradu. Canka ne zaboravlja sufije, mistike, čije duše trepere na mjestima gdje nekada bijahu njihova svetilišta. Grobovi, bogugodnika, koji su s tolerancijom gledali na sve religije, rukovodeći se uputima velikog učitelja Rumija:
Slušajte ušima tolerancije!
Gledajte očima saosjećanja!
Razgovarajte jezikom ljubavi!
Sjeća i na najznačajnije derviške redove, čiji je lanac neprekinuto živio na ovim prostorima: bektašije, sadije, rufaije. Riječi kojima su se rukovodili, glasile su: ko te pretekao u dobročinstvu, taj te pretekao u vjeri. Duh ovih riječi i danas živi u Baru i Ulcinju.
Canka se bavio i endemičnim biljnim vrstama, onom feniks biljkom, koja raste samo na Rumiji, krijući u sebi veliku tajnu, ljekovitost i magičnu moć. Koja zna čari i davati lijeka.
Dvooltarne crkve, svjedoci tolerancije, poseban fenomen u Crnoj Gori, imaju zasluženo mjesto u ovoj knjizi. Nekada ih je bilo četiri u Spiču (Sutomore), danas se za liturgijske obrede koristi samo crkva sv. Tekle (u narodu kažu sv. Ćekle).
Živi čuvari Bara i Ulcinja. Bez njih ovi gradovi ne bi bili to što jesu – interkulturalni prostori u kojima se čuju razni jezici i mješavine jezika, pa su kao takvi stvorili jedinstven i univerzalan, jezik ljubavi. Primjeri suživota, tolerancije i razumijevanja. Sve to u njima njima živi, diše, pulsira. Od vremena prvih graditelja Kolhiđana, a to bijaše esnaf s likom Artemide kao svojim znakom, koji postaviše temelje Olciniuma, što i danas svjedoči zid iz tog vremena. Kontinuitet u prostoru oblikovao je kontinuitet u čovjeku. Prema nekim podacima u Olcinium stižu kolonisti iz Troje, sa snovima kao jedinim sigurnim prtljagom, nakon što Ahejci srušiše njihov grad.
Zbog svega navedenog, Ulcinj i Bar su, to što jesu, otvoreni za sve dobro, plemenito. Gradilo vrijeme i ljudi, mjerom nepogrješive uzajmanosti. Canka je otvarao stoljetne kapije. U Svaču nema života, ali ima duša, koje varvari nijesu uspjeli ubiti. Boraveći jednom u tom gradu, u dubokoj tišini, čuo sam glasove bivših stanovnika. Mitski Svač daje Baru i Ulcinju posebnu dimenziju.
Razni narodi, dinastije, svetitelji, pjesnici, s kopna i mora, utkali su u ove prostore svoje živote. Otuda kultna mjesta, vjekovni itinerari, omeđeni vječnošću, miljokazi koji nas nepogriješivo vode ka davnini i budućnosti. Što dopre dalje, čovjek sebi bliži biva.
Kada sam poodavno počeo proučavati onu ne svakom vidljivu i malo poznatu Crnu Goru, ushićeno sam pričao prijatelju, koji me slušao, a onda pitao: da li sam vidio gradove i predjele na jugu, misleći na Bar i Ulcinj, Rumiju, one oko Skadarskog jezera, brdo Oblik, Crkvu sv. Marije u Krajini, crkvu Sergeja i Vakha, mauzolej dukljanskih kraljeva, predjele gdje je pisan Ljetopis Popa Dukljanina – odričan je bio moj odgovor. Onda nijesi vidio mitsku Crnu Goru!, prijekorno je rekao.
Privučen njegovim riječima, krenuo sam kroz te predjele… Ova knjiga je svojevrsni vodič, brevijar u kome je sažet duh i istorija gradova i predjela u kojima se nalaze. Canka je s pažnjom čitao mitske gradove na mitskoj zemlji. Po nekoj priči, posjetio ih je Odisej, nakon Trojanskog rata. Na Mediteranu je sve moguće, rekao bi Brodel. (Miraš Martinović, KulturART, Vijesti)
