Tako mi Bog pomogao, bila je to najzanimljivija i najpraćenija sjednica 25. saziva Skupštine. Ljudi su vjerovali, nadali se, željeli i htjeli promjene, ali takva očekivanja su, ruku na srce, bila potpuno nerealna. Ishod koji je dogovoren odavno, nije mogao da se promijeni ni u onoj smiješnoj pauzi od 30 minuta. Time se samo željela povećati neizvjenost prije nego što je izvršen atentat na demokratiju i parlamentarni život u Crnoj Gori.
No, razloga za brigu, ubijeđen sam, nema! Ovo nije najbolji, ali jeste dobar ishod za sve one građane koji traže slobodu i iskreno žele bolju državu za sebe i svoju djecu.
Ovakav zaključak izvodim nakon što je politička scena ogoljena do srži. Algoritam koji se trebao primijeniti u ovoj situaciji za prevazilaženje krize je bio najjednostavniji na svijetu. Oboriti 40. Vladu Crne Gore, zatim ponuditi plan, razgovarati, dogovoriti se i sastaviti 41. Vladu. U DPS-u bi ispali džentlmeni i državnici, a opozicija bi dobila uslove za fer izbore. Svi srećni i svi zadovoljni!
Međutim, PCG već odavno radi za DPS! Njihov predlog je zapravo predlog DPS-a, a oni su, kao i mnogo puta do sada, poslužili samo kao loši kuriri koji predlažu ono što DPS od njih zahtijeva i bili batina koja služi za unošenje nemira u opoziciju. Plan je bio svojevrsni bajpas, isključivo za spašavanje nelegitmne Vlade, neodgovornog premijera i njegovog opadajućeg autoriteta. Sjetićete se samo kako je Đukanović, prije Nove godine, govorio kako ne prihvata „reketiranje od strane opozicije“, da bi na toj sjednici rekao da je spreman da prihvati predlog PCG (ako ih on, kao većina građana, nije ubrajao u opoziciju, to je druga priča), ne promijenivši ni jedno slovo tog dokumenta, koji je ponuđen po principu uzmi ili ostavi. To se valjda zove principijelnost, a ne reketiranje.
Ali, to je samo jedan segment ukupnog spektakla kojeg su priredili građanima. PCG je podržala Vladu u čijem radu nije učestvovala i tako, između ostalog, stala u odbranu ljudi koji sprovode aferu Snimak (otkrivenu u ovom mandatu Vlade), štetnih odluka po ekonomske interese Crne Gore (neke ni sama nije podržala), kao i u odbranu batinaša koje ova vlast takođe ne procesuira. Pritom nijesu još (makar ne javno), potpisali bilo kakav koalicioni sporazum sa DPS-om koji, u svim normalnim društvima, prethodi podršci. Ostali su dosljedni Pinkovoj analitičkoj kuhinji koja ih predstavlja kao opoziciju. Baš kao i Perić, za koga znamo da nije više član PCG, ali da je ostao u njihovom klubu poslanika. Ne, ovo nije više ni amaterizam! Ovo je antologijski politički bezobrazluk i politička korupcija enormnih razmjera, te novi doprinos političkoj teoriji i praksi.
Sa fenomenološkog aspekta, tih dana bilo je zanimljivo posmatrati dešavanja unutar i van Skupštine. Vladu su obezbjeđivali naoružani policijalci, ANB-ovci, vatrogasci i Hitna pomoć. Valjda je to ta sigurnost o kojoj govore uzurpatori vlasti. Hvaleći se okretanjem kursa ka zapadnim vrijednostima, čovjek prosto shvati da ovo nije realan život. Pa, u kojoj to zapadnoj demokratiji vlast nije smjenjiva? Gdje se to u evro-atlanskom svijetu pribojavaju opstanka države ako im Vlada padne? Zar ostavka premijera nije nešto što je normalno u tim zemljama, naročito ako se raspadaju vladajuće koalicije? I kako to da u Italiji, koja se pominjala, tokom jednog mandata Parlamenta bude formirano više vlada, a da ona, kojoj je prvo povjeren mandat, zapravo opstaje? Mi smo, izgleda, okrenuli taj kurs za 360 stepeni. Da se naježiš! Logika za peti razred osnovne škole!
Moram priznati, tokom rasprave se viseći premijer nekako i branio, iako su, većina teza koje je iznio, bile u domenu floskula, poluinformacija i diskutabilnih zaključaka. Jedino mu je pomagao potpredsjednik Marković, koji je čak pokušao biti emotivan, iako to nije njegova jača strana. Ostali, bolje da se nisu ni javljali, jer su samo svjedočili otkriću dubine Vladinog posrnuća. Od priče o garancijama, zastavama drugih država, do javnih finansija… pa se onda čude što su mandat počeli većinom od 45 poslanika (ostvarenih na neregularnim izborima), a sada imaju tih 42, spremnih da prihvate političko razbojništvo, kao osnovnu metodu zaštite ličnih interesa i sopstvenih biznisa.
U svojoj završnoj riječi premijer se konačno predao i ponudio opoziciji mjesta u Vladi. Analitičari su to protumačili kao mudar potez i bacanje lopte u dvorište opozicije. Da li je mudro ili glupo pokazaće vrijeme, ali zasigurno je to bila bijela zastava kojom je mahao trodnevno prilično pocrvenjeli Đukanović. Jer, ako su izbori regularni, ako u Crnoj Gori nema institucionalne ni bilo kakve druge krize, ako je u 2015. godini bilo bolje živjeti ovdje nego bilo gdje u Evropi, onda ne znam zašto je popustio i što sa PCG ne nastavi svoju pobjedničku seriju u Vladi koja će izgledati baš kako on želi.
Ne vjerujući, valjda, više ni sam sebi, a svjestan pogrešne kalkulacije koja traje mjesecima i oslanjajući se na političke marginalce, čija podrška sa svom infrastrukturom ANB-a ne prelazi 0,5%, ispružio je ruku rekavši: spreman sam da vam dam to i to. Još jedna zamjena teza. Ne treba ovdje nikom ništa da se daje, već da se građanima vrati ono što je godinama otimano. To je isto kao da vam neko ukrade 100 eura, a onda vam kaže: dobro, evo vratiću ti 30 eura pošto graješ, ali ćeš i to moći da potrošiš samo onako kako ti ja budem rekao. U tome leži ta, priznajem, vrhunska politička pamet.
Da zaključim. Onaj ko nije spreman da bude velik u porazu, ostaje mizeran u svojim pobjedama. DPS se prosuo kao nikada do sada. Teško je optuživan od doskorašnjih koalicionih partnera, a sada svjedoka saradnika u liku SDP-a, njegov koalicioni kapacitet se istopio, a međunarodna podrška rapidno opada. Naravno, braniće oni vlast svim sredstvima i svom silom, koristeći pritiske na manjine, kontaminirajući medijsku scenu i mobilišući sve konobare vlasti da ih javno i tajno brane.
Ali, znaju to i oni: sve će u jednom momentu biti uzalud. I neka ne brinu toliko za Crnu Goru: nadživjela je ona i veće zulumćare. Neka tu brigu sačuvaju za sebe i one dane kada im konačno istekne koncesija za vlasništvo nad državom. Što ovca vidi ležeći, to sigurno nije daleko.
